Osobina Rada na Sebi, kao i Spiritualnosti, jeste bezgranična ozbiljnost kada je riječ o pristupu ka sebi. Učenik bi trebao imati ozbiljan stav s kojim pristupa Posmatranju sebe u različitim situacijama i trenutcima, bez obzira o čemu se radi. Također, on mora imati smjelost da direktno uvidi svoje mehanizme koji djeluju i vuku ga kao gravitacioni uticaj ka dole, tj. ka ponašanju i življenju kroz dramatiziranje i pravljenje unutrašnjih ili spoljašnjih scena oko sebe.
Naravno, ovo ne možemo očekivati od početnika, on nekog ko još uči korake, ali to mora postati imperativ ljudima koji su već odmakli na Stazi ka Sebi, tj. onima koji Rade na Sebi.
Dramatiziranje je način privlačenja pažnje, manipulisanja i davanja značaja samom sebi, kroz drame koje igramo sami sa sobom i sa drugima. Drama je oblik koji je preživio odrastanje. Kao djeca smo navikli da dramatiziranjem dobijeno ono što želimo, jer je to način djeteta da manipuliše sa odraslima. I naravno, ne možemo taj oblik osuditi, niti to trebamo napraviti. Jer znamo da mnogi roditelji ne obračaju dovoljno pažnje na dijete i ono razvija oblik Drame kako bi mogao privući pažnju na sebe, kako bi dobio određene igračke i slično. Kada čovjek odraste taj oblik mehaničnosti preživljava jer nije osvešten, tj. mi ga zadržavamo kao način s kojim možemo manipulisati sa drugim ljudima. S druge strane Dramatiziranje je nezrelost u spiritualnom smislu koja i najozbiljnije tragaoce pretvara u odrasla derišta i pokazuje još neosveštene dijelove sebe koji pokušavaju na taj način da privuku pažnju na sebe. "Moj tata me ne primjećuje", "moja mama voli nekog drugog", ili nešto slično. Kada to prenesete na odrasle ljude primjećujete kako ostaje ista igra, sa drugačijim načinima. Dramatiziranje kod odraslih ljudi nije nimalo prijatno i radi im više štete nego kod djece. Kod djece je to simpatično. Način na koji lažu, privlače pažnju. Kod odraslog pokazuje duboku razjedinjenost na nivou emocije koja nije osveštena. Te emocije mogu biti ljubomora, osjećan niže vrijednosti, posesivnost, potreba za ljubavlju, potreba za pažnjom koju nismo dobili kada smo bili djeca i slično.
Unutar Spiritualnosti i Rada dramatiziranje je oblik koji može da zadaje ozbiljne glavobolje tragaocu ako nije na vrijeme primjetio načine manipulisanja sa okolinom, grupom s kojom radi i sa Majstorom. Svi oko njega to primjećuju, jer svi imamo oblik dramatiziranja, ali ono što se dešava jeste da svi to prešutkuju i ne govore mu direktno, jer se boje da to kod tog čovjeka na izazove reakcije bijesa i ljutnje. Ali zato uveliko pričaju njemu iza leđa o oblicima drame koje koristi te načinima privlačenja pažnje.
Greška kod Majstora i kod Grupe jeste u tome što prečutkuju. Ako je čovjek ušao u Rad i prihvatio se ozbiljno Rada on mora da bude spreman da se suoči sa svim oblicima mehanizama koje ima. Grupa i Majstor služe tome da mu pomognu, da ga usmjere i da mu daju snagu da se suoči sa mehanizmima koje ima. No, kao i svemu ostalom, to se prečutkuje. Razloga je masa. Često puta Majstor će prećutati oblike Drame čekajući da čovjek dovoljno sazrije kako bi bio sposoban primjetiti kod sebe te oblike, a to može trajati godinama. Čak i najzreliji i najnapredniji učenici često puta imaju jake oblike Drame koji mogu preuzeti različite načine ponašanja s kojima im je cilj privući pažnju na sebe i dati samim sebi na značaju. Iako se često spominje "davanje značaja" obično se spominje na najgrubljem nivou. I oni koji rade sa samoznačenjem nisu ni svjesni suptilnosti Drame i pridavanja značaja koji stoje čak i kao pozadinski motivi s kojima je neko ušao u rad.
Često puta, Majstor služi kao zamjena za mamu i tatu ili drugim riječima porodicu kod većine ljudi. Mogao bih reći, čak kod nas sviju. Niko nije izuzet tog pravila.
Pošto Rad i Grupu ispunjavaju ljudi, a ne medvjedi, postaje "normalno" da se takve stvari prećutkuju dok se "čaša se ne napuni" i tada se dešava jaka emotivna rekacija cijele Grupe na tog koji pokušava da manipuliše Dramatiziranjem što dovodi do njegovog odlaska, bijesa, ljutnje, optuživanja. Što postaje izuzetno očigledno kod ljudi koji nisu osvjestili te oblike Drame koje vuku iz djetinjstva.
Raditi sa tim Dramama nije nimalo prijatno, jer to je rad na dubokim emocijama koje su postale dio nas, tj. neodvojivi dio naše ličnosti i Uma. Jer kroz njih Um i ličnost gradi svoje osobine i motive s kojima pristupa svijetu oko sebe i svom "djelovanju" unutar tog svijeta.
Nebitno je da li je taj "svijet" materija ili duhovnost, jer oboje se oslanjaju na naše temelje s kojima percepiramo stvarnost oko sebe, tj. s kojima kreiramo stvarnost oko sebe.
Drugi oblici Drame jesu infatilni zahtjevi za pažnjom koji se očituju u nekim spiritualnim grupama, tj. ne bi pogrešio kada bih rekao u svim spiritualnim grupama, jer ništa ne dolazi izvan para suprotnosti. Kao što imamo ljude koji Dramatiziraju na negativnim emocijama, imamo ljude koji Dramatiziraju na pozitivnim emocijama. Puni su tzv. ljubavi, radosti, pažnje, predanosti drugima, želje da pomognu čak i kada je to na njihovu štetu i slično.
Kada malo bolje osmotrite primjećujete da su i tzv. pozitivne emocije postale oblik Drame s kojima pokušavamo pokazati svoju dubinu Duhovnosti i razumijevanja. Dovoljno je obratiti pažnju na većinu spiritualnih grupa u kojima uvijek postoje pojedinci koji osjećaju tzv. božansku ljubav te je iskazuju različitim grimasama i pokretima tijela, infatilnim cerekanjem i cviljenjem. Tako da su tantrici te načine privlačenja pažnje i te ljude nazvali imenom "božanske patke" (ljepši je izraz na engleskom: Divine Duck). U tome nema ništa božansko, već je to oblik Dramatiziranja i privlaćenja pažnje na sebe.
Kada je riječ o Radu Dramtiziranje je "zid" koji nas sprečava da primjetimo pozadinsku igru povređenog Ega koji pokušava da privuče pažnju na sebe s ciljem hranjenja energijom, dokazivanja, hranjenjem emocija koje su motivisane najčešće posesivnošću i ljubomorom. Takav čovjek pokušava obezvrijediti sve druge unutar Rada pokuzujući svoju nadmoć i produhovljenost dokazujući se na njima, te pokušava privući pažnju Majstora samo na sebe isključujući ostale. Iako Majstor u tome primjećuje povrijeđenost i dječiju igru privlačenja pažnje i strahovito je tolerantan prema tome, jer čekada čovjek odraste i sazrije te primjeti igrice koje igra, često puta namjerno nije milostiv prema tome. Te namjerno kod takvog čovjeka izaziva česte Drame, opet sa ciljom da on to sam primjeti. Jer ako mu se kaže to on ne mora primiti kao milost i dobroćudni savjet, već će najčešće da uđe u još dublje samosažaljenje, dublje dramatiziranje koje može da ga udalji od Rada na Sebi i tako spreči na neki vrijeme njegovo napredovanje i sazrijevanje. Tako da igra mačke i miša traje i dalje, dok se ne desi da Majstoru "prekipi" i on direktno ne ukaže na mehanizam koji imamo. Bol koji ta osoba doživi je jak i traži pažljiv prilazak. Toj osobi se ne smije pokazati da tolerišemo njegove Drame, ali ni da ih ne tolerišemo, jer se igramo sa povređenim dijetetom koje je spremno na sve. Ili napad ili povlaćenje, a nijedan od tih oblika nije koristan za nečiji spiritualni rast i njegovo sazrijevanje. On mora da čisto i direktno Uvidi svoje drame i da se s njima suoči, ne pokušavajući da ih mjenja, jer i ta promjena je igra Uma kako bi zaštiotio Dramatiziranje i prosuptilio ga. Drama ne nestaje, ona postaje suptilnija i suptilnija.
Čak i kada ste dostigli "velike visine" u Radu, neki oblici Drame su preživjeli i morate biti suptilno svjesni kako biste ih primjetili i osvjestili. Nasilni rad sa njima ne daje nikakve rezultate, mora biti razumijevanje i jasnoća uvida u njih.
Zapitajte se: kako privlačim nečiju pažnju? Koje oblike ponašanja koristim? Zašto? Što želim postići sa njima? Što unutar sebe štitim? Zašto želim pažnju na sebi? I slično.
Rad na Sebi je cjelovit pristup, ne polovičan, ne "duhovan" već izuzetno stabilan i zemljaski. Ovdje ste zaglavili i glumljenje visoke spiritualnosti neće vas nigdje dovesti. Ako ste jasni da ste zaglavili na Zemlji onda se priZemljite. Ne glumite božanska bića, spiritualne visine, duboke spiritualne kvalitete, jer sa glumom ih nećete zadobiti, imitacijom ljubavi, radosti i slično nećete dobiti te osobine, već ćete svakom iole ozbiljnom Majstoru pokazati koliko ste zreli i koliko želite da Radite. Naravno, zakon vibracije je čudan i nemilosrdan. Ako to pokazujete dobićete izuzetnog glumca u liku Majstora koji također živi od privlačenja pažnje, dramtiziranja pod okriljem spiritualnosti, koji također pokazuje "visoke spiritualne kvalitete" a u stvari je infatilni idiot.
Majstor ima saosećanje, ima razumijevanje za vaše dječije igre, ali vjerujte mi, često puta i njemu "prekipi" i može vam se destiti da radost Buđenja doživite na najgori način, daleko od njega gdje Radost postjaje Patnja i Bol. On zna da je i to oblik učenja, i to jedan od najbržih i može pristupiti takom učenju, jer mu je jasna igra cijelog Postojanja i zna da je najbolji i najveći Majstor sam Život, svi ostali su samo nevjerna imitacija Majstora koji nosi ime Život.
Bez obzira koliko ovo divno izgledalo, koliko je divno vidjeti Život kao savršenog Majstora, vjerujte mi, ne biste volili da vas on počne podučavati. On nema naše definicije milosti i saosjećanja. Njegova Milost i Saosjećanje su često Crna Milost u kojoj ste vi taj koji će platiti cijenu svoje neiskrenosti, dramatiziranja, laži.
Ovo vam pričam na svom primjeru. Imao sam Majstore, ali najbolji, najveći, ali i najgori bio mi je Život. Iako to vidim kao Milost, ponekad mi nije tako ličilo. Ljepše je imati Majstora u obliku Čovjeka kraj sebe, jer će vam on prići lagano, zaobići vaše gluposti, mudro prema vama postupiti. Ali ako uvidi da vi želite samo zaštitu za vlastite snove i laži gurnuće vas u pakao. I to mislim bukvalno. Majstor je majka i otac. Kao majka je milostiv, pun ljubavi, saosjećajan. Kao otac, može biti okrutan i brutalan. Oboje rade s istim ciljom, a to je da sazrijete kao Biće i Svijest i da odbacite drame, gluposti, suočite se sa sobom i počnete živjeti ono Što Jeste.
Svako od nas primjećuje kako je Majstor samo grub sa nama, a sa drugima nije. Ne biste voljeli biti u koži drugoga, vjerujte mi. Za tog drugog, Majstor je milostiv sa vama ne sa njim. Istina je da je prema svima Milostiv i Saosjećajan na isti način. Razlika je samo u načinu ispoljavanja i prilaska. Jer ne postoje dve iste osobe. Svakoj mora prići na jedan određeni način svojestven samo njemu. Tako da svako od nas ima osjećaj da je prema drugima drugačiji i blaži nego prema nama.
U momentu kada vas Majstor shvati ozbiljno, vjerujte, najebali ste. U punom smislu te riječi. Gurnuće vas u pakao koji se nalazi ispod vaše kože. Ovdje ne pričam o tzv. Guruima i onim što nam je predstavljeno pod tim oblikom, ovjde pričam o Majstoru Života koji može ali i nemora biti u tijelu. Pričam o Živom Majstoru koji očituje sam Život. On zna Vas i sve ono što mu vi pokazujete niste vi i to lako vidi i zato može biti nemilosrdan prema tome.
Obično mi učenici očekujemo da kako napredujemo na Stazi i kako se naša svijest produbljuje ili širi, da će Majstor biti blaži. Kao i dijete kada se rodi, ne možete ga kažnjavati za njegovo neznanje, već mu prilazite puni ljubavi i razumijevanja ali kako odrasta ta ljubav dobija i drugi kraj, oštrinu i neumoljivost inzistiranja ka odrastanju. Ista stvar je u Radu. Kada uđete u Rad Majstor je milostiv, ljubavan, pun razumijevanja, ono što bi rekli "medi" vam. Miluje vas, ispunjava vaše najdublje snove, vaša očekivanja, želje, mazi vas, grli i slično. Kada krenete napredovati on postaje oštriji i oštriji i tada na vidjelo izlaze vaše najdublje "tajne", dramatiziranje, pridavanje značaja, derište koje imate i skrivate. I što je on britkiji i oštriji to je vama gore, ali tek tada napredujete. Izuzetni Majstori, ili što bi rekli Majstorčine su britki i oštri kao najoštriji mač. Njihov hod je hod Oštrice i Britkosti. Jer tek tada vi kao učenik možete napredovati. I što je on Britkiji i Oštriji prema vama to je vaš napredak veći i brži. Majstori nisu babice, niti infatilni idioti. Oni su "samuraji" sa mačem u ruci. Sasjeće vas u komadiće i ono što preživi bićete VI. Kako postajete Učenikom, tj. počinjete da Učite, ne glumite učenjaštvo i učenje, on postaje sve Britkiji i Oštriji. Nema više milosti prema vama. Šta ste očekivali? Da će se pretvoriti u princa iz vaše lične bajke? Da će vas poljubiti i reći "o princezo došao sam po tebe. Ispuniću sve tvoje snove". Neće vjerujte mi, postaće vaš najgori neprijatelj. Postaće Praznina koja vas guta i iz nje neće biti izlaza. Svaki pokret i pokušaj biće vaša propast. I kada umrete, kada se raspadnete, otkrićete Sebe. Tada ćete shvatiti zašto vas je u početku lagao, zašto je glumio mamu i tatu, ali i zašto je bio nemilosrdan, oštar i britak. I bićete mu zahvalni.
Ja jesam. Sada bi volio da je prema meni bio još oštriji i britkiji, jer to me je tjeralno da Radim na Sebi, da se suočim sa sobom.
Ali i na tome što sam primio, na svakom njegovom "udarcu", zahvalan sam mu.