DIVLJA MAĆUHICA

 

U jednoga je kralja bio golem perivoj. Svaku je biljku, i svako drvo, sadio s pažnjom i ljubavlju. Perivoj je bio njegov ponos, i mnogi su posjetitelji dolazili da bi se divili remek djelu kralja-vrtlara.

Jednoga se dana kralj uputi u šetnju perivojem, željan odmora od državničkih poslova. No kako li se iznenadio kad je zapazio da sva stabla, grmlje, i cvjetne lijehe, venu i suše se.

"Što to zanči"? upita kralj. Zastao je pred jednim hrastom.

"Kaži mi, što te mori, kakva te boljka obuzela"?

"Ugibam od tuge zato što ne mogu doseći visinu smreke", reče hrast tužno.

Kralj pogleda smreku. Ona je uistinu nadvisivala hrast. Sva ostala stabla činila su se, u usporedbi s njom, patuljasta. Ali i smreka je klonula od neke tajne muke.

"Što je tebi"? upita kralj."Izgledaš kao da si izgubila životnu snagu".

"Bolujem, jer ne mogu rađati grožđem", protuži smreka.

Kralj potom potraži vinovu lozu, i opazi da se i ona suši.

"Što je opet tebi" upita."Smreka ti zavidi na grozdovima, a ti veneš".

"Zašto ne mogu cvasti poput ruže"? zavajka vinova loza.

No i grm ruže se skunjio. Zavidio je vrbi na dugim kosama, vrba je pak plakala što ne miriše kao lipa, ili bor...

Naposljetku, kralj naiđe na divlju maćuhicu, koja je cvala i blistala kao da je najzadovoljnija na svijetu.

"Kako to da si tako vedra"? upita ju kralj.

"Pa evo, reći ću ti", odvrati maćuhica. "Kad si me sadio, ti si zacijelo želio baš mene, a ne neku drugu biljku. Da si želio trešnju, ljuiljane, ili tulipane, onda bi njih zasadio. Ali zasadio si mene. Stoga sam zadovoljna što sam maćuhica, i trudit ću se da budem što ljepša i što bujnija, jer ja ne mogu biti nešto drugo nego ono, što jesam".

 

(Nepoznato podrijetlo, prijevod V.K.) preuzeto iz knjige PRIČE MUDROSNICE

Koju je kao antologiju sacinila Vesna Krmpotić)