Istovremeno, često nas frustrira i to što mnogi oko nas ne primjećuju ni dio onoga što je nama već odavno postalo– očigledno?!?

  Šta znači biti budan? Ako govorimo o buđenju, da li to onda implicira da mi trenutno spavamo ili da živimo u nekoj vrsti transa, odnosno, hipnotičkog sna? Ono što može da se nalazi nasuprot jednom snu, to može biti samo – objektivna realnost. Radi se o – biti u stanju percipirati i doživjeti objektivnu realnost.

Znači, - akvizicija objektivne percepcije.

  Kako bi objektivna realnost uopšte mogla da izgleda? U filmu Matriks, glavni junak Neo, mada je prethodno već dugo sumnjao u “koncenzus realitet” u kome je živjeo, ipak se nije mogao suzdržati da ne povrati, kada se suočio sa “objektivnom realnošću.” Šta ako objektivna stvarno realnost izgleda tako da ukoliko bi je uspjeli vidjeti a da prethodno nismo proširili svoju svijest u tolikoj mjeri da smo u stanju i da akomodiramo ono što bi vidjeli, većina nas ne samo da bi povratila, nego doživjela i neku vrstu nervnog sloma, nakon kojeg ne bi bili u stanju više “normalno” da funkcionišemo!?!

  Gurđijev kaže kako “većina ljudi cijeli svoj život provede u snu, neki se u tom svom snu bave i naukom, a neki čak pišu i knjige.” Mi, opet, i ako smo čuli za ovako nešto, imamo tendenciju da odmah pomislimo - ako je tako nešto moguće, onda se tu sigurno radi o tamo nekim drugima, a nikako o nama samima.

On takođe dodaje da neki mogu sanjati kako su se probudili; a isto tako i to da nekima pođe za rukom da se nakratko probude, međutim, tada se sile koje ih drže u snu obrušavaju na njih desetorostrukom jačinom i vraćaju ih ponovo u san.

Koje su to “sile” koje čovjeka drže u snu, - i zašto? O tome kako neke od tih sila djeluju na čovjeka diskutovaćemo malo kasnije. U svakom slučaju, činjenica je da su “kandidati za buđenje” pod nekom vrstom specijalne prismotre i da što više napreduju, to im se na njihovom putu ispostavljaju sve bolje zamaskirane zamke.

  Šta to znači - vidjeti? K. Kastaneda kaže da – viđenje dolazi u obliku unutarnjeg znanja. “Viđenje je naročito osjećanje da znaš, da znaš nešto bez i trunke sumnje” (Unutrašnji Oganj, str. 15). Međutim, koliko god čovjek imao oštro oko, koje je u stanju da registruje mnoge detalje, sve to nije dovoljno ukoliko on nema čime da objektivno interpretira ono što njegovo oko idi. Tako se ponekad dešava i da neki slijepci, u pravom smislu riječi, vide više od ljudi koji imaju zdrave oči i dobar vid.

  Razvojni stepen čovjekove svijesti je u direktoj vezi sa širinom njegove percepcije.

Sada se javlja problem što je čovjekova svijest u velikoj mjeri kondicionirana, odnosno programirana uz pomoć određenih vanjskih “sila” a da ovaj nije toga svjestan. Tako se čovjek poistovjećuje sa svojom ličnošću i tijelom, što sa ezoterične tačke gledišta nije daleko od onoga što podrazumjevamo pod – robotima ili mašinama.

  Znači, možda bi trebalo krenuti od pretpostavke da smo na neki način ‘programirani’ i da se moramo deprogramirati?!

  Tragikomično je to kako danas mnogi u tom svom transu pribjegavaju kojekavim “merkaba” meditacijama, “wicca tehnikama”, magijskim i drugim ritualima, imaginacijama kojekakvih svjetlosnih plašteva, tetraedrona, oktaedrona itd. kako bi se zaštitili od drugih ili kako bi manipulisali druge ljude. Mnogi od tih rituala promovišu, kako crkva, tako i većina kojekakvih javnih i tajnih društava, pa čak i gurui “new-age” pokreta. U nekima od njih dezinformacije su čak umotane i u kojekave plašteve od “svjetlosti” i “ljubavi”, kako bi privlačnije izgledale a oni koji ih promovišu često sebe nazivaju guruima, nosiocima, čuvarima ili ratnicima svjetlosti, vaskrsnutim majstorima, itd. itd. Čini se da se ta njihova tzv. “duhovna hijerahija” ne razlikuje puno od bilo kakve druge hijerarhije koju nalazimo ovdje u 3D, kao npr. u crkvama, tajnim društvima, političkom sistemu, vojsci itd. Kao što su našim političarima usta stalno puna demokratije dok istinske demokratije većinom nema ni na vidiku, tako se i ovi majstori duhovne manipulacije s ustima punim “ljubavi,” ogrču kojekavim plaštevima svjetlosti dajući nam upute šta da mislimo i šta da radimo. Mnogi od njihovih sljedbenika tvrde za same sebe kako su se probudili, dok su u suštini samo jednu iluziju zamijenili drugom. Tako, u većini slučajeva, imamo slijepce koji upražnjavaju kojekave rituale a da nemaju jasnu predstavu ni o sebi samima, niti o tim ritualima a kamoli o onome šta u stvari žele time postići.

  Istovremeno, malo kome pada na pamet da bi prvo morao da spozna samog sebe i da se cijela filozofija “buđenja” i evolucije našeg bića i duše sastoji u jednom radu na samom sebi, prikupljanju istinskog znanja i proširivanju vlastite svijesti i percepcije. Znači, od rituala, čarobnih napitaka, formula i riječi, teško da može biti ikakve koristi, čak suprotno. Prečica nema, taj Posao čovjek mora sam da uradi, kad osjeti da je spreman za to.

  Za tako nešto, nema ni recepta, odnosno, ne postoji ni jedna knjiga u kojoj bi mogli na jednom mjestu naći sve što nam je potrebno da bi to razumjeli i ostvarili. Razlog za to ne bi nam trebao biti nepoznat. Nisu se slučajno uništavale knjige i likvidirali ljudi tokom cijele naše istorije, koji su na ovaj ili onaj način pokušavali da dostave informacije na osnovu kojih bi mogli steći neku cjelovitiju sliku o svemu tome. Naravno, danas postoji masa knjiga sa zvučnim imenima kao što su Gnostika, Ezoterika itd., što istovremeno ne znači da je i njihov sadržaj vjerodostojan. Daleko od toga da u njima nema istine, međutim, ta istina koju unutra nailazimo mahom služi da bi nas svezala za vješto plasirane dezinformacije i tako skrenula na stranputicu.

S druge strane, povezivanjem svih elemenata koji su tu i tamo, u nekom obliku dostupni i istovremenim izbjegavanjem zamki, čovjek razvija svoj vlastiti um mnogo brže nego da mu je sve servirano na tanjiru. Istovremeno, istinske informacije kada se povežu sa rezultatima vlastitog istraživanja i ličnim iskustvima, postaju – Znanje.

  Sve u svemu, situacija možda i nije toliko beznadežna. Postoje neki fragmenti određenog učenja koje vjerovatno potiče još od vremena Atlantide i koje se preko nekih grčkih i ruskih manastira prenosilo više u verbalnoj formi i kojeg su neki ruski metafizičari kao npr. Gurdžijev, Uspenski i Moravjev pokušali da skupe i protumače a ovaj poslednji i da objedini, u svoj knjizi Gnosis; Study and Commentaries on Esoteric Teachings of Eastern Orthodoxy.

Čini se da se tu radi o fragmentima jednog učenja koje je bilo poznato i nekim drugim grupama, kao što su npr. Katari (Albinežani), Bogumili, a koje takođe nalazimo i u islamskom Sufi pokretu. Tako, možda možemo pokušati izvući srž iz tog učenja i povezati njegove fragmente koji dolaze sa više strana u jednu kakvu takvu cjelinu.

  To učenje je je poznato i pod imenom - Tradicija. Ona se dijeli na tzv. “3 Kruga”, egzoterični (vanjski), mezoterični (srednji) i ezoterični (unutrašnji).

*****************************************

  TRADICIJA

(egzoterični krug)

Introspekcija i “fuzija”

U svojoj knjizi Gnostika, Moravjev kaže: 

Kada upitamo nekoga ko živi pod stalnim pritiskom savremenog života da okrene svoju mentalnu viziju prema sebi samom, on će nam vjerovatno odgovoriti kako nema dovoljno vremena za poduzimanje takvih aktivnosti... Ako se i složi s tim, u većini slučajeva on će nam reći kako ništa ne vidi: Magla; Tama. U nešto manje slučajeva, posmatrač će reći kako on percipira nešto što nije u stanju da definiše, jer se to stalno mijenja.

Ova poslednja opservacija je tačna. Unutar nas sve se, u stvari, neprestano mijenja. Jedan mali vanjski šok s kojim se mi složili ili ne, sretne ili nesretne prirode, je dovoljan da prouzrokuje prilično drugačiji izgled naše unutrašnje sadržine.

Ako pratimo ovu unutarnju opservaciju ili introspekciju, bez ikakvih predrasuda, uskoro ćemo primjetiti kako to naše “Ja,” na koje smo mi toliko ponosni, nije uvijek jedno te isto biće: to “Ja” se mijenja.

Kako nam taj utisak postaje sve jasniji, tako postajemo i svjesniji da u nama ne živi samo to jedno biće, nego nekoliko njih od kojih svako ima svoje vlastite ukuse, svoje vlastite težnje i svako od njih pokušava da zadovolji svoje vlastite prohtjeve.

Ako nastavimo sa ovim istraživanjem, uskoro ćemo biti u stanju da razlikujemo tri struje u tom neprestanom toku života: struju vegetativnog života instikata, da tako kažemo; struju životinjskog života osjećanja; i na kraju, onu struju ljudskog života u pravom smislu te riječi, za koju su karakteristični misli i govor.

To je kao da se unutar nas nalaze tri bića, sva tri međusobno isprepletena na jedan nevjerovatan način.

Tako bi trebali i da priznamo važnost introspekcije kao jedne metode za praktičan rad koji nam omogućuje da upoznamo sebe i da uđemo u same sebe.

Unutrašnja sadržina čovjeka analogna je jednoj posudi punoj željeznih parčića koji čine jednu mješavinu čije je stanje rezultat mehaničkih aktivnosti. Svaki vanjski udar koji je nanesen toj posudi prouzrokuje pomijeranje željeznih parčića. Tako realni život ostaje skriven od ljudskog bića zbog stalnih promjena koje se dešavaju u njegovom unutrašnjem životu.

Čak i tom slučaju, kako ćemo vidjeti kasnije, ta besmislena i opasna situacija može da se promijeni na jedan pozitivan način. Međutim, to zahtijeva rad; jedan savjestan i neprekidan napor. Introspekcija, kad se neumorno sprovodi, dovodi do povećane unutarnje senzibilnosti. Ta pojačana senzibilnost nadalje intenzivira amplitudu i frekvenciju njihovog kretanja kad god se ti željezni parčići uznemire. Kao rezultat toga, udari koji prethodno nisu bili ni primjećivani, sada će uzrokovati snažne reakcije. To kretanje, zbog ove stalne amplifikacije može da prouzrokuje trenje između željeznih parčića toliko intenzivno da jednog dana možemo da osjetimo kako se unutar nas pali jedna vatra.

Ta vatra ne smije da ostane na par bezopasnih plamičaka. Niti je dovoljno da ona samo pospano tinja ispod pepela. Jedna živa i rasplamsana vatra mora stalno da se održava uz pomoć naše volje, priliko čega moramo takodje da kultivišemo senzitivnost. Ako ona nastavi da gori na takav način, naše stanje će se promijeniti: toplota tog plamena početi će da uzrokuje jedan proces fuzije unutar nas.

Nakon te tačke ona unutrašnja sadržina neće se više ponašati kao gomila željeznih parčića: ona će se pretvoriti u jedan željezni blok. Nakon toga svi dalji udari neće biti više u stanju da uzrokuju unutrašnje promjene u čovjeku kao što su to prije bili. Kad čovjek dosegne tu tačku, on će dobiti jednu čvrstinu; on će ostati on, bez obzira na sve izazove koje mu život može donjeti.

Tako, sa ezoterične tačke gledišta, možemo vidjeti kako kod čovjeka ne postoji jedno jedinstveno Ja.

Znači, na samom početku, mi se moramo rješavati od svih naših iluzija o sebi samima, ma koliko nam one bile drage. Dok ne ostvarimo tu fuziju unutar sebe, naš život je pod stalnim uticajem Zakona Slučaja (ili Zakona Akcidenta,) koji upravlja našom iluzornom egzistencijom.

Da bi se oslobodio dejstva Zakona Slučaja, čovjek mora postati sam svoj gospodar.

  

Parabola o kočiji

Kako bi se predstavilo stanje u kome se čovjek danas nalazi, u Tradiciji se on poredi sa jednom kočijom, odnosno, konjskom zapregom, gdje sama kočija ili kola, simbolizira čovjekovo fizičko tijelo, konji predstavljaju njegove emocije, osjećanja i strasti; kočijaš predstavlja jedan intelektualni sklop koji je sposoban da rezonuje (Ličnost) a u kočiji se nalazi i jedan putnik, koji je ujedno i njen gospodar (Duša).

U svom normalnom stanju, cijeli taj sistem je u jednom besprekorno skladnom odnosu i on perfektno funkcioniše – kočijaš drži uzde čvrsto u svojim rukama i upravlja konjima i kočijom u pravcu u kom mu gospodar nalaže.

Međutim, to bi trebalo da bude tako ali u večini slučajeva nije. Prvo, u kočiji nedostaje gospodar. Kočijaš mora da ide da ga traži. Sama kočija se nalazi u stanju raspada, točkovi samo što nisu otpali a osovine škripe jer odavno nisu podmazane, konji iako čistokrvne rase, prljavi su i neuhranjeni; uzde i amovi su se odavno izlizali i samo što ne popucaju. Kočijaš spava ljuljajući se u sjedištu kočije, a uzde mu svakog momenta mogu ispasti iz ruku.

Kočija se i dalje kreće pravcem i na način koji mnogo ne obećava. Sada je već sletjela sa puta, pa juri niz jednu padinu. Kočijašu, koji je još uvijek u dubokom snu, prijeti opasnost da u svakom momentu ispadne iz kočije i kako se čini, sve su prilike da će ga zadesiti tužna sudbina.

Ovakva jedna slika je otprilike najbliža opisu stanja u kome se većina nas trenutno nalazi i svako od nas bi trebao da se malo dublje zamisli nad njom. 

U svakom slučaju, neka vrsta spasa takođe je moguća. U blizini može da se zadesi neki drugi kočijaš, koji je budan, i koji će spaziti kočijaša koji je u nevolji i priteći mu u pomoć. On će prvo zaustaviti konje kočije koja nekontrolisano juri nizbrdo, onda će probuditi usnulog kočijaša i pokušati da ga vrati zajedno sa njegovom kočijom nazad do puta. On će mu možda dati i nešto hrane za njegove konje i posuditi mu nešto novca. Vjerovatno će dremljivom kočijašu dati i par savjeta kako da ovaj njeguje svoje konje, dati mu adresu mjesta gdje može da popravi svoju kočiju i uputstvo kojim pravcem da se kasnije uputi sa svojom kočijom.

Na samom kočijašu je to da li će on uz pomoć svog vlastog truda izvući neku korist iz te pomoći i informacija koje je dobio. Ukoliko si on opet dozvoli da zaspe, teško da može očekivati da će mu neko opet, u poslednjem trenutku, priteći u pomoć.

***

Oni koji pokušaju da sprovedu jednu poštenu introspekciju, moći će da primjete kako se u njima stalno nešto mijenja, mada se mi cijelo vrijeme trudimo da to ne pokazujemo, zato što je sam život taj koji zahtjeva od nas da stalno odajemo utisak stabilnosti u svojim razmišljanjima i ponašanju.

***

Sada ćemo pokušati da definišemo te naše unutrašnje promjene. Šta je to što se u nama mijenja?

Kada kažemo: - Ja, istovremeno smo rekli nešto što je i jedna velika enigma. Kada kažemo – “moje tijelo” – mi o njemu govorimo u – trećem licu. Kada čovjek kaže: – “moja duša” – evidentno je da se on prema njoj odnosi takođe kao prema nečemu što je - treće lice. Ko je to onda – “Ja”?

Možda zvuči paradoksalno, ali ovo podrazumjeva da to “Ja” – sigurno nije ni naša duša, niti naše tijelo.

Šta je onda to - “Ja,” s kojim se poistovjećujemo; koje osjećamo u sebi kad kažemo: - “Ja”, - i za koje se toliko trudimo da mu damo neki kredibilitet, konzistenciju i kontinuitet?

Pa, ništa drugo do oni ‘željezni parčići’ koji ispunjavaju ‘posudu’ tj. čije se stanje neprestano mijenja, a mi pod pojmom “Ja” podrazumjevamo momentalno stanje tih željeznih parčića u zdjeli, tj. odnos u kome se oni momentalno nalaze jedni prema drugima.

Znači, mi se radjamo, živimo i umiremo sa jednim “Ja,” koje nikada nije stabilno.

I ne samo što to Ja nije stabilno, nego se ono sastoji od najmanje tri čovjeka, koje smo prethodno pomenuli. To “Ja” može da se sastoji i iz cijele jedne armije “malih Ja.”

Sada, ako se ponovo vratimo na pitanje – ‘Šta je to čovjek?’ sa sigurnošću možemo da odgovorimo: - to je njegova Ličnost. 

Znači, većina nas ima tendenciju da se identificira sa jednim “psiho-organizmom” koji obitava u nama i koji nema u sebi ništa stabilno ili u najmanju ruku, ima vrlo malo toga što bi se moglo smatrati stabilnim.

Taj organizam se mijenja u zavisnosti sa vanjskim utiscima i uslovima kojima je izložen, bilo da se oni mogu smatrati poželjnim ili nepoželjnim; ili kao odgovor na traume fizičke prirode, koje su mu nanesene.

Struktura Ličnosti

Da bi čovjek postao sam svoj gospodar, veoma je bitno proučiti samu strukturu svoje Ličnosti, jer na kraju krajeva, - u znanju leži moć.

Tu ćemo se morati vratiti na onu sliku gdje treba da zamislimo kako tri čovjeka žive, odnosno, koegzistiraju, - u jednom.

Tako, u realnosti, postoje tri glavne struje koje igraju ulogu u našem mentalnom životu: intelektualna, emotivna i motorno-instiktivna. One su u određenoj vezi sa našim mislima, osjećajima, čulima i osjetilnošću, mada nisu jasno razgraničeni iz razloga kojeg ćemo pomenuti kasnije.

Može se reći da ovi tipovi našeg mentalnog života imaju i svoje gravitacione centre koji su situirani u mozgu, srcu i abdomenu, međutim, ovaj opis ne treba uzimati previše bukvalno.

Kad god neki impuls bude primljen od strane nekog od ovih centara ili potekne iz nekog od njih, druga dva centra generalno zauzimaju pasivnu ulogu, mada i oni imaju određenog udjela u tom procesu. To se događa na takav način da onaj centar koji u određenom momentu igra glavnu ulogu, govori u ime cjelokupne Ličnosti, te tako i reprezentira čovjeka kao jednu cjelinu.

Svaki od ova tri centra, koja predstavljaju tri struje od kojih se sastoji naš mentalni život, ima duplu funkciju: receptivnu i ekspresivnu (prijemnu i izražajnu).

***

Ljudska Ličnost, je dakle jedna stalno promjenljiva mješavina ‘željeznih parčića’ koja po samoj svojoj suštini nije dizajnirana da bude neaktivna. Mentalno tijelo je jedan organizam koji bi trebao da igra jednu predodređenu ulogu, međutim, on trenutno nije uposlen za te svrhe, najviše iz razloga što se mi prema njemu ponašamo i koristimo ga kao neki stranci, bez da smo ga upoznali, proučili a pogotovo razumjeli.

Tako za svakog onog koji se upušta u proučavanje ezoterike, prva lekcija upravo počinje na sadržaju, strukturi i funkcionisanju Ličnosti.

Mentalne funkcije ova tri centra su sljedeće:

-         Intelektualni Centar - registruje, razmišlja, kalkuliše, kombinuje, istražuje itd.

-         Emotivni Centar – u njegov domen spadaju osjećanja, rafinirana osjetilnost (čuvstva) i strasti

-         Motorni Centar - upravlja sa naših pet čula, akumulira energiju u organizmu kroz instiktivne procese, i svojim motornim djelovanjem vlada potrošnjom te energije

Motorni centar je najorganizovaniji od ova tri centra a često i najmudriji, dok su druga dva centra često nekompletna, pa nas tako povremeno i dovode u neprilike. Oni su više anarhični po svojoj prirodi i često jedan zalazi na područje drugog, pa tako čak i na područje motornog centra, pri ćemu ga ometaju i dovode do konfuzije.

U suštini, mi nikada nemamo jednu čistu misao, niti jedno čisto osjećanje: - pa tako ni naše djelovanje ne može da bude potpuno čisto. U nama je sve izmješano i isprepleteno, često svakojakim vrstama konsideracija (ili uvažavanja) koje dolaze ili iz intelektualnog centra koji svojim kalkulacijama prlja naša osjećanja, ili iz emocionalnog centra, koji magli kalkulacije intelektualnog centra.

Stoga, dok se detaljno ne prouči struktura naše Ličnosti, nemoguće je stvoriti bilo kakav red u našem mentalnom životu tj. omogućiti mu da izroni iz svog stanja neprestane anarhije i duboke besmislenosti. Tako je rad na tom samoposmatranju i jedini način kako bi se ostvario taj cilj.

***

Znanje i Razumijevanje

Čovjeku je najteže da razumije jednostavne stvari, jer sama komplikovanost našeg uma uzrokuje to da mi sve komplikujemo. A život upravo čine jednostavne stvari.

Kakva veza postoji između znanja i razumijevanja?

Mi možemo nešto znati a da istovremeno to ne razumijemo, međutim, mi ne možemo nešto razumjeti ukoliko mi to ne znamo. Odatle proizilazi da je razumijevanje znanje, kome je nešto nedokučivo dodano.

Iz znanja prelazimo u razumijevanje u onoj mjeri u kojoj smo u stanju da asimiliramo to znanje. Međutim, kapacitet za asimilaciju ima svoje granice; a sposobnost ‘sadržavanja’ razumijevanja razlikuje se od čovjeka do čovjeka.

Taj problem je više u vezi sa čovjekovim bićem. Čovjekovo biće ima nekoliko aspekata a očituje se njegovim kapacitetom za asimilaciju.

Znanje je naširoko rasprostranjeno i ono je za nas - vanjsko, dok se razumijevanje nalazi - unutar nas.

Čovjekovo biće možemo u vezi s tim uporediti sa jednom čašom koja, kao i svaka čaša, ima ograničen kapacitet. Znači, ako u nju ulijemo vode preko jedne određene granice, ona će se preliti. To se isto događa i sa nama. Mi smo sposobni da razumijemo u okviru granica našeg kapaciteta za sadržavanje razumijevanja unutar našeg bića. 

Iz toga proizilazi, da bi čovjek evoluirao u ezoteričkom smislu te riječi, on iznad svega neprestano mora da teži uzvišenju svog bića; kako bi podigao njegov nivo.

***

Svijest

Prema Tradiciji, postoje 4 nivoa svijesti:

-         Apsolutna Svijest

-         Svijest istinskog Ja

-         Budna svijest

-         Podsvijest

Ako krenemo odozdo, podsvijest je vrsta svijesti koju ima svako živo biće i ona ne zavisi od njegove inteligencije ili kulturnog nivoa. Podsvijest neprekidno radi i nikada ne spava. Ona reguliše sve procese koji se odigravaju u našem organizmu i bilježi sve što se zbiva s nama.

Budna svijest je svijest Ličnosti. Nju neki nazivaju i čista svijest, samo zato što se ona smatra čovjekovom operativnom sviješću kada se on nalazi u budnom stanju. Njena dubina i širina u zavisnosti je sa kulturalnim razvojnim stepenom individue; - to je subjektivna svijest od - “Ja.”

Međutim, u ezoteričinim naukama poznate su još dvije vrste svijesti koje se nalaze iznad tzv. budne svijesti.

Prvi viši nivo svijesti je samosvjesnost ili - svijest istinskog Ja. To je svijest jednog individualnog bića ili - objektivna svijest individualnog “Ja”.

Iznad nje, nalazi se – Svijest u pravom smislu riječi. To je tzv. apsolutna svijest ili svijest Apsolutnog (Svega Što Jeste).

Istinsko ‘Ja’

U nama postoji jedna stalna ‘tačka’, koja je skrivena iza naše promjenljive Ličnosti. Ona rijetko kada može da dođe do nekog izražaja jer je stalno gurana na stranu pod naletom bujica misli, strasti i osjećanja koji diriguju čovjekovim ponašanjem i često ga dovode u nezavidne situacije. Ta permanentna ‘tačka’ je ujedno i jedan nepristrasni Sudija koji obitava unutar nas i koji nam sudi za naše ponašanje. Glas tog Sudije je skoro nečujan usljed zaglušujuće buke koju u nama stvaraju određeni događaji i reakcije, međutim, iako slabašna i pasivna, ova istrajna svijest našeg istinskog ‘Ja,’ uvijek ostaje pravedna i objektivna. S obzirom na to da je ona uvijek prisutna u nama i da je njen glas ipak moguće čuti, čovjek se samim tim smatra i odgovornim za svoje ponašanje, odnosno greške koje eventualno počini kada se nađe u nekom iskušenju. Ta svijest našeg istinskog ‘Ja’ nas uvijek i na vrijeme upozorava na neku potencijalnu opasnost, odnosno, prije nego što smo naumili da napravimo neku glupost.

Njeno prisustvo unutar nas pruža nam jednu mogućnost da evoluiramo na ezoterični način prema (apsolutnoj) Svijesti.

***

U modernom životu čovjek rijetko kad uspije da ostvari kontakt sa svojim istinskim ‘Ja.’ Tako se čovjek ni ne ponaša u skladu sa sviješću istinskog ‘Ja,’ nego u skladu sa njegovom budnom sviješću koja pripada - ‘Ja’ - njegove Ličnosti. 

Mi se stalno poistovjećujemo (ili identifikujemo) sa malim ‘Ja,’ naše Ličnosti, ili bolje rečeno sa jednom grupom tih malih ‘Ja’, naše Ličnosti, tako da ti mali ‘Ja’, koji čine našu Ličnost odlučuju u nama nešto, a onda djeluju u skladu s tim šta su odlučili. Često se događa i da se onda jedna druga grupa tih malih ‘Ja’ u nama usprotivi onome što je odlučila i učinila prva grupa, pa nam se u momentima čini kako smo u nekim situacijama toliko pogrešno postupili, kao da to “nismo bili mi,” pogotovo ako smo impulsivno reagovali na “prvu loptu” i bez razmišljanja.

Neki onda požale, pa kad je već kasno, kažu: “nisam samog sebe mogao/la prepoznati.”

- nastavlja se -