33. BOŽJA LJUBOMORA 

       

        U jednomu selu Strancu su, da bi ga vezali za sebe, ljudi ponudili najljepšu djevojku za ženu, a s njom kuću i imanje. Stranac nije pogledao ni djevojku, ni kuću, ni imanje, pristao je. Svadba je trajala tri dana, uz pucnjavu i poskočnice, a nekima je pozlilo od silnoga jela i pila.

        Prve noći On iznenadi nevjestu, rekavši:

        “Najdraža Moja, ti jesi najljepša, ali Ja ću ipak godinama izbivati, jer imam posla po svijetu”.

        Ona je odgovorila:

        “Najdraži moj, teško ću podnositi tvoju odsutnost, ovako mlada i zaljubljena”.

        On joj reče:

        “Ako Me uistinu voliš, onda tražim da u tvojemu životu postojim samo Ja, i nitko drugi, ništa drugo”.

        “Tako jest i tako će i biti”, šapnu nevjesta.

        “Tražim da nikoga i ništa ne voliš osim Mene”, izreče On zapovjedno. “Ni oca, ni majku, ni brata, ni prijatelja. Ni dijete koje ćeš roditi”.

        Mladenka pogleda muža, pomalo iznenađena.

        “Ti govoriš kao da si običan čovjek, koji ženu zaključava u ormar kad ode na put. A znam da nisi takav. Ako Te ne bude godinama, kako }u živjeti bez drugih? Zar mi nitko neće dolaziti u posjete da me razgovori? Zar ću svoje dijete gledati kao tuđe? Zar ni psa neću smjeti pomilovati? Ipak, Ti to od mene tražiš, i ja ću tako postupati, jer Te volim”.

        On ju tada zagrli i zaplače.

        “Nisi Me razumjela...” izusti, i ne htjede više progovoriti ni riječi. Samo ju je grlio i plakao.

        Sljedećega jutra postelja je osvanula prazna.

 

        Prođe godina, dvije, pet, i Stranac se pojavi u selu. Ne pođe ni na trg, ni pod jasen, već se uputi ženinoj kući. Kad su Ga vidjele, ruže oko kuće zamirišu svom snagom. Kad Ga je ugledao, kos na grani zapjeva, pas zalaje. Sve sretno, razdragano, kako i priliči onima, koji su voljeni.

Kad Ga je ugledala, žena se onesvijesti od radosti. On ju nježno podigne i ponese do ležaja, napoji ju vodom iz dlana, i povrati joj svijest. Uto dotrči zelenooko dijete i skutri se majci pod pazuho, zureći kradomice u Divnoga.

        “Nisam nikoga ni čula ni vidjela”, prošapće žena. “Osim Tebe”.

        “A ovo dijete”? upita On.

        “To si Ti”.

        “A roditelji, prijatelji”?

        “To si Ti”.

        “A ruže, a pas čuvar, a ptice”?

        “To si Ti”.

        “Shvatila si, dakle”...

 

        I Divni ju zagrli i zaplače, i više od nje ne ode.

         

        Čujno na nečujnomu počiva.

 

 

Vesna Krmpotić: „Divni Stranac”, knjiga 9.