Pošto će tema rasprave biti korespondencija bolesti, neka se zna da sve ljudske bolesti također imaju korespondenciju sa duhovnim svijetom; jer štogod u prirodnom stvaranju nema korespondenciju sa duhovnim svijetom ne može postojati, pošto nema uzrok iz kojeg bi moglo biti dovedeno u postojanje i iz kojeg može biti održavano u postojanju. Stvari koje postoje u prirodnom svijetu nisu ništa drugo nego posljedice; njihovi uzroci leže u duhovnom svijetu, dok su uzroci iza tih uzroka, što su krajevi/svrhe/ciljevi, u unutrašnjem nebu. Niti jedna posljedica ne može postojati ukoliko njezin uzrok nije neprestano prisutan u njoj, jer onog trenutka kada uzrok prestane postojati, prestaje i posljedica (ili ‘jer posljedica prestaje kada uzrok prestane’). U suštini (ili ‘gledana u sebi’) posljedica nije ništa drugo nego (svoj) uzrok; ali tako izvani obučen da je u stanju djelovati kao uzrok u nižoj sferi od vlastite. Sličan odnosu između posljedice i njegovog uzroka je odnos između uzroka i njegovog kraja/svrhe/cilja. Ukoliko uzrok isto tako ne dođe u postojanje/postoji od svog vlastitog uzroka, koji je kraj/svrha/cilj, on nije uzrok; jer uzrok bez kraja/svrhe/cilja je lišen reda, a gdje nema reda tamo ništa ne dolazi u postojanje. Iz ovog je sada očigledno da je gledano u sebi posljedica jedan uzrok, i da je gledano u sebi uzrok jedan kraj/svrha/cilj, i da kraj/svrha/cilj koji ima dobro u vidu postoji na nebu i proizlazi od Gospodina. Iz toga slijedi da posljedica nije posljedica ako u njoj nije uzrok, koji (ili ‘i da’) je neprestano tamo; i da uzrok nije uzrok ako u sebi nema kraj/svrhu/cilj, i to neprestano; i da kraj/svrha/cilj nije kraj/svrha/cilj dobra (ili ‘koji ima dobro u vidu’) ukoliko Božansko koje proizlazi iz Gospodina nije prisutno u njemu. Iz ovog je također jasno da baš kao što su sve pojedine stvari u svijetu bile dovedene u postojanje od Božanskog, tako se one od Božanskog održavaju u životu (ili ‘one nastavljaju proizlaziti iz Božanskog’).

5712. Sve ovo je bilo izrečeno tako da ljudi mogu znati da bolesti također imaju korespondenciju sa duhovnim svijetom; ne korespondenciju sa nebom, koje je Veliki Nebeski Čovjek, već sa onima koji su na suprotnom mjestu, stoga sa onima koji su u paklovima. Izraz duhovni svijet je korišten u sveobuhvatnom smislu i obuhvaća obadvoje, i nebo i pakao; jer kada čovjek umre on pređe iz prirodnog svijeta u duhovni svijet. Razlog zašto bolesti imaju korespondenciju sa onima u paklu je da bolesti korespondiraju sa zlim žudnjama/pohotama i apetitima/čežnjama nižeg uma (animus), i te požude i apetiti/čežnje su njihovi uzroci (ili ‘njihovo izvorište’); jer uzroci bolesti su, općenito gledano, različite vrste pretjerivanja i samo-zadovoljavanja, sasvim fizička zadovoljstva, baš kao i osjećaji zavisti, mržnje, osvete, požude, i slično, koji uništavaju čovjekove unutrašnjosti. Jednom kada su ove uništene njegove vanjštine trpe i ostavljaju ga predmetom bolesti i na taj način smrti (ili ‘i odvlače ga u bolesti i tako u smrt’). Činjenica da je ljudska smrt rezultat zloće/opakosti ili posljedica grijeha je dobro poznata u Crkvi; a ista stvar je i sa bolestima, jer ove su donosioci (ili ‘jer ove pripadaju’) smrti. Iz svega ovoga se može jasno vidjeti da bolesti također imaju korespondenciju sa duhovnim svijetom, ali sa oblicima nečistoće tamo (ili ‘sa nečistim stvarima koje se tamo nalaze’) ; jer bolesti su, kao što je rečeno iznad, u suštini oblici nečistoće pošto svoje ishodište imaju u nečistoći.

5713. Svi koji su u paklu su uzročnici bolesti, iako različitih, iz razloga da su svi paklovi ispunjeni zlim žudnjama i apetitima, i stoga su antagonistični nebeskim stvarima; zbog toga vrše suprotan utjecaj na čovjeka. Nebo, što je Veliki Nebeski Čovjek, održava sve stvari među-povezanima i drži ih u sigurnosti; pakao, pošto ima suprotne namjere, je uništavajući za sve stvari i postavlja ih u neslogu jedne sa drugima. Posljedično tome, ako su oni u paklu dovedeni u kontakt sa čovjekom oni donose bolest i na kraju smrt. Ali njima nije dozvoljeno ući/utjecati u stvarne čvrste dijelove čovjekova tijela, niti u dijelove koji čine njegove unutarnje organe ili njegove druge organe i udove, već samo u njegove zle požude i lažne ideje. Jedino kada se čovjek razboli oni prodru dalje u (ili ‘utječu u’) vrste nečistoće koje su suština (ili ‘koje pripadaju’) bolesti. Jer, kako je bilo rečeno ranije, ništa se nikad ne dogodi sa čovjekom ukoliko uzrok također ne postoji u duhovnom svijetu. Ako bi prirodni dio čovjekovog bića bio odvojen od duhovnog dijela on bi bio odvojen od cijelog uzroka od kojeg ima svoje biće (ili ‘od svog uzroka postojanja’) i tako od svega što donosi život. Pa ipak, ovo ne čini nemogućim da se čovjek izliječi prirodnim lijekovima (ili ‘ovo ne spriječava čovjeka da se izliječi prirodnim putem’), jer Gospodinova providnost radi u suradnji sa takvim sredstvima. Da je to tako mi je bilo dano na znanje putem mnogih iskustava, i to u toliko puno situacija i tolikom vremenskom trajanju da mi nije preostalo nikakve sumnje. Jer zli duhovi iz takvih mjesta su bili dovedeni u kontakt sa mnom često i u dužim vremenskim periodima; i u skladu sa njihovim prisustvom oni su uvodili osjećaje boli, i također bolesti. Bilo mi je ukazano gdje su ti duhovi, i kakvi su bili, i bilo mi je također rečeno odakle dolaze.