Posljedično tome, ljudi koji svjesno negiraju život nakon smrti neće oklijevati sami dokončati njihov zemaljski život pošto vjeruju kako će dokončavanjem njihovog zemaljskog života oni sve urediti, i zakazuju uzeti u obzir posljedice njihovog djelovanja ako su u krivu. Oni jedino uništavaju vanjsku čauru ali ne sam život i prema tome ga moraju nastaviti živjeti… pošto on ne može biti uništen, niti na Zemlji niti u onostranom… on je, u pravom smislu riječi, besmrtan, to jest, vječnog je trajanja. Njega nije moguće dokončati pošto je Stvoritelj stvorio biće iz Sebe i sve što je Božanskog porijekla nikako ne može nestati/biti uništeno.

I zato je Stvoritelj u Svojoj mudrosti odredio da ne postoji vremenskog ograničenja za biće da ono postigne (ili ‘da bi postiglo’) svoje savršenstvo… da ono čak i u vječnosti može sigurno napredovati i tako biti neprestano aktivno, te davati kao što i prima… bez da se ikada iscrpi ili da je ikada primilo konačno od Vječnog Božanstva (tj. da mu Vječno Božanstvo više nema što dati)… Zemaljsko ljudsko biće jedva može zamisliti/pojmiti pojam/ideju ‘vječnosti, niti mu besmrtnost može biti potpuno objašnjena budući na Zemlji nema ničeg što je vječno, a budući mu besmrtnost duše ne može biti dokazana on u nju mora vjerovati. Također, čovjek ne može niti analizirati pojam ‘vječnosti’ sa svojim intelektom. Ovaj pokušaj nikako ne može dati rezultata sve dok ljudsko biće ne može primjeniti istu poredbu na fizički medij. On jedino prihvaća nešto kao istinito kada ima uvjerljiv dokaz. I prema tome ovdje opet ostaje jedino vjera… Čovjek mora vjerovati u ono što mu ne može biti demonstirano, i tako (vjera u) besmrtnost bića kroz cijelu vječnost mora prethoditi svom drugom rasuđivanju.

Pitanje besmrtnosti… pojam vječnosti… čovjek ne može dokučiti/shvatiti, pošto on, u jednu ruku, ne može razumjeti ništa iz(n)a(d) (ili ‘izuzevši’) zemaljskih pojmova, a u drugu ruku, njemu se ne može dati duhovno objašnjenje koje je prikladno njegovom razumijevanju. Jedino pri ulasku u svjetlosne sfere se može dati djelomično objašnjenje ali čak i onda to ostaje misterij/problem koji, kao i Vječno Božanstvo, ne može nikad biti potpuno riješen i shvaćen. Ovo je moralo biti rečeno da bi se shvatilo slijedeće:

U vremenima velike duhovne nevolje su ljudi skloni vjerovati da mogu samovoljno okončati svoje živote (= ‘kako im paše’), i sa time, dokončati svoje postojanje, pošto vjeruju kako žive samo jedno određeno vrijeme i stoga se osjećaju ovlašteni i sposobni skratiti ga. Oni jednostavno ne razumiju koncept besmrtnosti, beskrajnog vremena i vječnosti. Ne može im biti dokazano da njihovo postojanje neće nikad završiti, i njima je podnošljivije/utješnije vjerovati da će život jednog dana završiti. Pa iako ljudi s vremena na vrijeme osjećaju nelagodu/nemir kada misle o vremenom svršetku, oni radije prihvaćaju takve misli nego misli o nastavku života nakon smrti budući znaju kako je sve na ovoj Zemlji prolazno i prema tome ne mogu i neće vjerovati u besmrtnost svoga ‘Ja(stva)’. Objasniti pojam ‘vječnog’ takvoj osobi bi jednostavno bilo nemoguće… Ideja kako nešto sa čime je tako intimno povezan neće nikad prestati postojati ga zabrinjava i budi njegov osjećaj odgovornosti pošto, razumljivo, na život treba gledati prilično drugačije čim se u obzir mora uzeti trajno postojanje. (Prekid).

AMEN