BERBA U DVIJE KOŠARE

 

       Veliki je Kinez nosio na ramenima maloga Kineza, i probijao se kroz gusto rujansko lozje. Grozdovi i vitice, lišće i trsovi pleli su se u korak Velikoga, a Maloga su šibali po kosi i obrazima.

        Zašto je Veliki nosio Maloga? Zašto se Mali dao nositi od Velikoga?

        Svatko je od njih imao svoj neizgovoreni razlog, skrovito misleći da je iskoristio drugoga. Veliki je računao da će Mali zaraditi više ogrebotina, pa će za to vrijeme on, Veliki, nabrati više grožđa u svoju košaru. Mali je pak mislio da je njemu zacijelo lakše na ramenima drugoga, i da će tako moći obilnije napuniti svoju košaru. Svatko se od njih u sebi smijuckao. I svatko se negdje u potaji plašio da će se dogoditi nešto neuračunato u pothvat berbe.

        I dogodilo se: Veliki je zapeo za vinjagu i pao.

        Mali je dobro natukao glavu.

        Svatko je od njih smjesta pomislio da je to kazna zbog ružne lukavosti.

        Ali ne rekoše jedan drugomu ni bijele, već odoše praznih košara svatko svojoj kući - netko šepajući, netko za glavu se hvatajući.

       

 

       Košara se puni glavom.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.