(…) Čovjek je, prema teozofskom učenju, sedmerostruko biće ili bi se moglo reći da je sedmerostruke građe. Odnosno, čovjekova priroda ima sedam aspekata, može se proučavati sa sedam različitih stajališta, sastavljena je od sedam principa. Najjasniji i najbolji način je onaj koji čovjeka sagledava kao jedno, Duh ili istinsko Jastvo; to pripada najvišim sferama univerzuma, sveopće je i jednako za sve, to je Božja zraka, iskra Božanske vatre. To će postati jedna individualnost koja će u sebi odražavati Božansko savršenstvo, to je sin koji postaje sličan ocu. Zbog toga je Duh ili pravo Jastvo odjenuto slojevito, a svaki plašt odgovara određenom sloju univerzuma i omogućava Jastvu doći u dodir s tim slojem, spoznati ga i raditi na njem. Na taj način se On usavršava i svi njegovi latentni potencijali postupno prerastaju u djelotvornu moć. (…) Čovjekova je svijest u stanju djelovati u onim aspektima koji su se u njemu već razvili kroz djelatnost.

Ovaj razvoj se u sadašnjem trenutku čovjekove evolucije odvija na pet od mogućih sedam razina prirode. Dvije više razine – šestu i sedmu – čovječanstvo u sadašnjem ciklusu neće doseći, osim u posve iznimnim slučajevima, tako da te razine zasad možemo izostaviti iz našeg proučavanja. (…) “Razina” je zapravo položaj, etapa, stanje; tako da za čovjeka možemo reći da je po svojoj prirodi osposobljen, a uz uvjet da je potpuno razvijen, svjesno djelovati u sedam različitih stanja ili, tehnički gledano, na sedam različitih slojeva bitka.

Uzevši u obzir čovjekov život, kao i život poslije smrti, korisno je grupirati tih sedam principa u dvije grupe: jedna sadrži tri viša principa i stoga se zove Trojstvo, a druga sadrži četiri niža i zove se Četvorstvo. Trojstvo je besmrtni dio čovjekove prirode, to je “duh” i duša u kršćanskoj terminologiji; Četvorstvo je dio koji umire, tj. “tijelo” u kršćanstvu. (…) U svakodnevnom govoru kaže se da čovjeka sačinjavaju duša i tijelo, ili pak duh i tijelo, pri čemu se riječ duh i duša naizmjence koriste, što rezultira priličnom zbrkom. (…)

Prvi dijagram prikazuje razine upravo onako kako postoje u prirodi. Dvije posljednje podjele napravljene su zbog prikladnije klasifikacije principa.

PRINCIPI DJELOVANJA SEDAM RAZINA

7. X
6. X
5. ATMA, DUH	DUHOVNA RAZINA
4. BUDDHI, DUHOVNA DUŠA	DUHOVNA RAZINA
3. MANAS, DUŠA OSOBNOSTI	MENTALNA RAZINA
2. KAMA, ASTRALNO TIJELO ILI TIJELO ŽELJA	ASTRALNA RAZINA
1. PRANA, ETERIČKI DVOJNIK, FIZIČKO TIJELO	FIZIČKA RAZINA

PODJELA S OBZIROM NA PRINCIPE

7. ATMA	DUHOVNA RAZINA
6. BUDDHI	DUHOVNA RAZINA
5. VIŠI MANAS	MENTALNA RAZINA
4. NIŽI MANAS
3. KAMA	ASTRALNA RAZINA
2. PRANA, ETERIČKI DVOJNIK	FIZIČKA RAZINA
1. FIZIČKO TIJELO

3. i 4. princip usko su isprepleteni za trajanja zemaljskog života, ponekad zvani Viša psihička razina.

JOŠ JEDNA PODJELA S OBZIROM NA PRINCIPE

7. ATMA	DUHOVNA RAZINA
6. BUDDHI	DUHOVNA RAZINA
5. MANAS	MENTALNA RAZINA
4. KAMA	ASTRALNA RAZINA
3. PRANA	FIZIČKA RAZINA
2. ETERIČKI DVOJNIK
1. FIZIČKO TIJELO

I. PRINCIP - Gusto fizičko tijelo

II. PRINCIP - Eterički dvojnik

III. PRINCIP - Prana, život

IV. PRINCIP - Astralno tijelo

Četvorstvo ili niža četiri principa

V. PRINCIP - Manas, Mislilac ili Um

Djelovanje Manasa

Suptilni oblici četvrtog i petog principa

Viši Manas

VI. i VII. PRINCIP - Atma-Buddhi. "Duh"

Monada u evoluciji

Do sada je čitalac već zasigurno shvatio da je “astralno tijelo” širok pojam koji se može koristiti za nekoliko različitih oblika. Stoga bi bilo dobro da sada ukratko izložimo sve suptilne oblike, ponekad i netočno nazvane astralnima, a koji pripadaju četvrtom i petom principu.

Ljudi mogu projicirati pravo astralno tijelo – koje se sastoji, kako i samo ime implicira, od astralne materije – ali za razliku od eteričkog dvojnika, odbareno je inteligencijom i u stanju je poprilično se odmaknuti od fizičkog tijela kojemu pripada. To astralno tijelo je, kako što smo već vidjeli, vehikl svijesti. Mediji i senzibilni ljudi ga projiciraju nesvjesno, a upućeni svjesno. Ono može putovati u udaljena mjesta brzinom misli, sakupiti utiske o viđenim stvarima i donijeti ih natrag do fizičkog tijela. Ako se radi o mediju, on svoje utiske može prenijeti drugima dok mu je fizičko tijelo još u transu, ali u pravilu nakon što senzibilan čovjek izađe iz transa, njegov mozak više ne zadržava tako stečene utiske; u njegovom sjećanju ne ostaje nikakav trag tako doživljenih iskustava. Tek vrlo rijetko može astralno tijelo, kroz vibracije koje potiče, utjecati na mozak tako da u njemu ostaje trajno sjećanje na proživljeno: samo u tom slučaju je senzibilnom čovjeku moguće sjetiti se podataka usvojenih u transu. Posvećeni učenik zna kako u mozak utisnuti saznanja stečena u astralnom tijelu, pri čemu je njegova volja aktivna, dočim je volja medija pasivna.
Za vidovite astralno tijelo je posrednik kojeg nesvjesno upotrebljavaju u slučaju kada njihovo viđenje nije samo hvatanje astralnog svjetla. Tada astralno tijelo stvarno putuje do udaljenih mjesta gdje se može prikazati senzibilnim osobama ili osobama upravo zapalim u nenormalna živčana stanja. Ono im se ponekad javlja – kada je blago nadahnuto sviješću – kao oblik nejasna obrisa koji ne zamjećuje svoje okruženje.
Takvo tijelo znalo se pojaviti daleko do umiruće osobe tik pred njenu smrt, a prikazalo se onima koji su s tom osobom bili povezani rodbinskim vezama, ljubavlju ili mržnjom. (…) Astralno tijelo se oslobađa u slučajevima bolesti, kao i eterički dvojnik, a također i u snu i u transu. Uvjet za takvo astralno putovanje jest mirovanje fizičkog tijela.
Astralno tijelo se također zna pojavljivati na spiritističkim seansama, gdje može prouzročiti neke inteligentnije pojave. Ne smijemo ga zamijeniti s “utvarom”, čitatelju već spoznatom, koja predstavlja kamičke ili kama-manasičke ostatke mrtve osobe, dok je tijelo koje sada proučavamo uvijek projekcija astralnog dvojnika žive osobe.

Viši oblik suptilnog tijela koji pripada Manasu poznat je pod imenom Mayavi Rupa ili “tijelo-iluzija”. Mayavi Rupa je profinjeno tijelo koje Adept ili posvećeni učenik oblikuje svojom svjesno usmjerenom voljom. Ono može, ali ne mora, nalikovati fizičkom tijelu, jer oblik koji mu se daje odgovara svrsi za koju je projicirano. Takvo tijelo je potpuno svjesno, to je zapravo drugačije uređeno mentalno tijelo. Adept ili posvećenik može tako putovati po svojoj volji, bez tereta fizičkog tijela, imajući pod kontrolom sve svoje sposobnosti uz potpunu svijest o svemu što se zbiva.
On može na fizičkoj razini po volji učini Mayavi Rupa vidljivim ili nevidljivim, a rečenica kojom chela (posvećeni učenik) i ostali opisuju Adepta “u njegovom astralu”, znači da ih je posjetio u svojoj Mayavi Rupa. Ako odluči, on ga može učiniti istovjetnim fizičkom tijelu, toplim i čvrstim na dodir, vidljivim, sposobnim za razgovor, te po svim karakteristikama prikazati kao ljudsko biće. Ali takvu moć za stvaranje istinskih Mayavi Rupa imaju samo Adepti i chele. To ne može poći za rukom neizučenima, bez obzira na njihove izvanosjetilne sposobnosti, jer to je manasičko a ne psihičko stvaranje, te chela može stvoriti “tijelo-iluzija” samo prema uputama svog Gurua.

VIŠI MANAS

Kao što smo već vidjeli, besmrtni Mislilac se sam po sebi tek vrlo rijetko može manifestirati na fizičkoj razini u sadašnjem stupnju ljudske evolucije. Pa ipak mi smo u stanju nakratko zahvatiti pogledom moć koja prebiva u njemu, to više što u nižem Manasu nalazimo tu istu moć i, ma koliko ona bila “stiješnjena, zatočena i sputana”, ona ipak postoji. Već nam je znano da je niži Manas “organ slobodne volje u fizičkom čovjeku”. Slobodna volja prebiva u samom Manasu kao oličenju Mahata, Univerzalnog Uma. Iz Manasa nam dolazi osjećaj slobode, saznanje da možemo ovladati samim sobom – to je ono istinsko sagledanje više prirode u nama koja može obuzdati onu nižu, ma koliko se ta niža borila i protivila sputavanju. Uspijemo li ikada svoju svijest poistovjetiti s Manasom umjesto s Kamom, a našu nižu prirodu pretvoriti u ukroćenu životinju, ona više ne postoji kao “ja”. (…)

Bit ću toliko slobodna ovdje citirati odlomak iz svog članka na temu slobodne volje, objavljenog u časopisu “Put”: “Jedino neograničena volja može biti apsolutno slobodna; neograničeno i apsolutno su jedno; sve ono što je uvjetovano mora biti, na temelju te uvjetovanosti, relativno i stoga djelimice obvezatno. Kako ta volja upravlja svemirom, ona postaje uvjetovana zakonima njoj svojstvene manifestacije. Manasički entiteti su odijeljeni oblici te volje, od kojih je svaki uvjetovan izvana. Unutar sfere njena je aktivnost sloboda, te je u svom vlastitom svijetu slika univerzalne volje koja odražava univerzum. Kako se ta volja, djelujući na svakoj sukcesivnoj razini, kristalizira kao materija u sve gušćem obliku, njena je manifestacija uvjetovana materijom u kojoj djeluje, dočim je, u odnosu na tu materiju, ona sama slobodna. U svakom stadiju u svijesti se javlja unutarnja sloboda, dok ispitivanja pokazuju da se ta sloboda izražava unutar granica razine manifestacije na kojoj djeluje, slobodna doduše za djelovanje prema nižem, no još uvijek onemogućena za pravu manifestaciju zbog neodgovaranja nižih oblika na svoj impuls. Viši Manas je taj u kojem prebiva slobodna volja: ukoliko se radi o nižem četvorstvu (kao plod Mahata, Trećeg Logosa, Riječi tj. manifestacije Volje) ograničen je u svom izražavanju u nižoj prirodi tromošću kojom neka osobnost odgovara na njegove impulse. U samom nižem Manasu (koji je uronjen u osobnost) prebiva nama poznata volja: pod utjecajem je strasti, nagona, žudnji, utisaka izvana, no ipak se uporno nameće nad sve to snagom koju crpi iz svoje esencijalne prirode, voljom koja je jedno s višim Egom čija je zraka. Slobodna je od svega što je niže od nje, u stanju je utjecati na Kamu i na fizičko tijelo, ma koliko pritom njeno potpuno očitovanje može biti onemogućavano i ometano grubom materijom u kojoj djeluje. Da je volja tek puki mehanizam fizičkog tijela, žudnji i strasti, odakle bi se javio osjećaj za “Ja” koje može rasuđivati, željeti, nadvladati? (…)”

(…)
Postoji još jedna sila koja prebiva u višem Manasu, a manifestira se na nižim razinama u onima koji svjesno prihvaćaju viši Manas za svog gospodara: ta sila je sposobnost stvaranja određenih oblika snagom volje. Tajno učenje navodi: “Kriyashakti. Misteriozna snaga misli koja svojom prirođenom energijom može proizvesti vanjske, vidljive, pojavne učinke.”
Antički narodi vjerovali su da će se svaka misao manifestirati u pojavnom obliku ako na nju duboko usmjerimo svoju koncentraciju. Ili, slično tome, snažna volja urodit će željenim rezultatom. To je tajna svake istinske “magije” i vrlo je važan predmet proučavanja, a kako znanost Zapada dodiruje tek njeno rubno područje toj ćemo pojavi kasnije posvetiti više pažnje, te zasada nećemo prekidati slijed proučavanja koja smo započeli.

Dakle, od H. P. Blavatsky naučili smo da Manas, ili viši Ego, kao “dio esence univerzalnog Uma bezgranično sveznajuć na svojoj razini”, razvija svoju svijest do savršenstva evoluirajući kroz iskustva, te je “tijelo – vehikl – svega znanja iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti”. Kada taj besmrtni entitet uspije preko svoje zrake, nižeg Manasa, potaknuti mozak nekog čovjeka, tada taj čovjek ima sposobnosti izvan uobičajenih – on je genij ili vidovit čovjek. Ovako su obrazloženi uvjeti za vidovitost:
“Sposobnost o kojoj smo govorili (tj. vizija istinski vidovitog čovjeka) može se razviti na jedan od ovih načina: a) uz uvjet da se snagom volje paraliziraju pamćenja i instinktivan rad svih fizičkih organa, pa čak i stanica u fizičkom tijelu što je čin koji ne predstavlja poteškoće onima kod kojih je svjetlo višeg Ega već uspjelo uništiti i zauvijek podrediti strastvenu prirodu osobnog nižeg ega; to polazi za rukom samo adeptima; b) kroz reinkarniranu osobnost koja je u prijašnjem životu, kroz najviši stupanj čistoće i usmjerenosti ka istinskom, postigla svetost i svetačko dostojanstvo blisko stanju jednog jogija. Postoji i treća mogućnost prema kojoj se kroz mistične vizije može doprijeti do razine višeg Manasa, ali se ona javlja vrlo rijetko i neovisna je o volji vidovitog čovjeka: radi se o potpunoj iscrpljenosti i slabosti fizičkog tijela kao posljedicama bolesti i patnji…”

Proučavanje nas je odvelo dovoljno daleko, tako da sada čitatelj može shvatiti razliku u djelovanju između višeg Ega i njegovih zraka. Genij, koji vidi i bez nepotrebna umovanja, dolazi od višeg Ega, a jedan od njegovih darova je i istinska intuicija. Logičko razmišljanje sposobnost je za rasuđivanje i procjenjivanje kojim ocjenjujemo činjenice dobivene promatranjem, međusobno ih uspoređujemo, dolazimo do uvjerenja i iz njih izvodimo zaključke – dakle, sve te umne operacije rezultat su djelovanja nižeg Manasa u mozgovnom aparatu čovjeka. Njegov instrument je logično rasuđivanje: induktivno zaključivanje vodi od poznatog k nepoznatom i rezultira donošenjem pretpostavki, a deduktivno eksperimentalnim provjeravanjem pretpostavki vodi opet k poznatom.

Intuicija je, kao što možemo zaključiti po njenu podrijetlu, sposobnost opažanja i pronicanja; proces je izravan i brz kao i očni vid. Na taj način gledaju oči inteligencije, to je nepogrešivo prepoznavanje istine koja je sadržana na mentalnoj razini. Intuicija vidi sa sigurnošću, njena je vizija jasna, njen glas je nepokolebljiv. Međutim, sigurnost u intuitivnom spoznavanju ne možemo nikako dokazati, jer je ona izvan i iznad razuma. Mi vrlo često pogrešno mislimo da su naši instinkti, zaslijepljeni i smućeni strastima i požudama - intuicija, pa tako obične kamičke impulse uvažavamo kao da su uzvišeni glas višeg Manasa. Da bi se taj glas sa sigurnošću mogao prepoznati, potrebna je pažljiva i dugotrajna vježba na samome sebi; ali u jedno možemo biti sigurni: dok smo u vihoru svoje osobnosti, dok oluje strasti i žudnje urliču oko nas, dok nas valovi emocija bacaju amo-tamo, dotle glas višeg Manas ne može doprijeti do naših ušiju. I neće biti vladavine Ega sve dok je oko nas vatra ili vihor, gromovi ili oluje. Tek kada se spusti duboka tišina čiji mir možemo osjetiti, kada čovjek zakloni plaštem svoje lice i uši tako da ne čuju ovozemaljsku tišinu, tek će tada začuti glas tiši i od same tišine, glas istinskog Jastva.

H. P. Blavatsky pisala je o tome u svojoj knjizi Razotkrivena Izida: “Razum, koji je sjedinjen s fizičkim dijelom čovjekove prirode, omogućuje čovjeku prevlast nad životinjama i podvrgavanje prirode sebi u korist. Svijest, koja je sjedinjena s duhovnim dijelom, služi čovjeku kao nepogrešiv vodič kroz labirint osjećaja. Savjest je trenutačno razlučivanje između dobra i zla, za što je sposoban jedino duhovni dio čovjeka koji je savršeno čist i mudar, jer je dio božanske čistoće i mudrosti. Ti poticaji su neovisni o djelovanju razuma, tako da se mogu iskazati u čistom obliku jedino onda kada im se ne nameću niže sklonosti naše dvojne prirode. Budući da se razum izražava kao sposobnost našeg fizičkog mozga, i to ona koju točno definiramo kao sposobnost donošenja zaključaka na temelju pretpostavki, pri čemu se oslanja na doživljaje ostalih osjetila – taj isti razum ne može po svojim odlikama biti izravno upućen na naš božanski duh. Naime, Duh zna – stoga je za njega svako razmišljanje, uključivši promišljanje i dokazivanje – potpuno beskorisno. Dakle, ako na određeni entitet gledamo kao na izravnu emanaciju vječnog Duha Mudrosti, tada nam mora biti jasno da taj entitet ima iste značajke kao i sama esenca ili cjelina, koje je taj entitet dio. Nije čudno da su stari teurzi s izvjesnom sigurnošću zaključili da se racionalni dio čovjekove duše (duha) nikada u cijelosti ne izlijeva u fizičko tijelo, nego do njega dopire filtriran kroz iracionalnu ili astralnu dušu, koja služi kao posrednik ili medij između duha i tijela. Čovjek koji je uspio u dovoljnoj mjeri svladati materiju tako da do njega izravno dopre svjetlo iz njegova blještećeg Augoeida (Ego, viši Manas), istinu naslućuje intuitivno. Pri donošenju suda neće pogriješiti, makar mu bešćutan razum došaptavao kojekakve sofizme, i to stoga što je od njega osvijetljen. Iz toga slijedi da se proricanje, pretkazivanje i tzv. božanska inspiracija javljaju kao rezultat obasjavanja što ga odozgo šalje naš osobni besmrtni duh”.
Taj Augoeid, prema vjerovanju neoplatonista, a i prema teozofskom učenju, “svojim sjajem obasjava dušu osobnosti, astralnu dušu” tj. kama-manasičku osobnost ili niži ego, kako to zovemo u suvremenoj teozofiji. (Moramo imati na umu da u vrijeme kada je bila pisana Razotkrivena Izida, terminologija još nije bila ustaljena kao što je danas…) Tek kada se niži ego očisti od svakog traga strasti, a niži Manas oslobodi od Kame, može “onaj blistajući” djelovati na nj. H. P. Blavatsky govori o tome kako se posvećeni susreću licem u lice s višim Egom. Nakon govora o Trojstvu u čovjeku, tj. Atma-Buddhi-Manasu, ona nastavlja dalje: “U trenutku kada to Trojstvo, u iščekivanju konačnog pobjedonosnog sjedinjenja iza vrata smrti fizičkog tijela, postane na tren jedno, posvećenomu je dozvoljeno u trenutku inicijacije vidjeti svoje vječno Jastvo. O tome možemo čitati u perzijskom Desatiru kao o ‘blistavom jednom’, kod grčkog filozofa-posvećenika o Augeoidu kao o ‘isijavajućoj blagoslovljenoj viziji u čistom svjetlu’, u Porfiru da je Plotin šest puta doživio sjedinjenje sa svojim ‘bogom’ i tome slično.”

To trojstvo u činu sjedinjenja, zapravo je “Krist” svih mistika. Kada se za vrijeme konačne inicijacije učenik prostre na pod ili oltar kao simbol razapinjanja na križ materijalnog čovjeka ili naše niže prirode, i kada se nakon te “smrti ponovno uzdigne” kao slavodobitni pobjednik nad grijehom i smrću – to je taj uzvišeni moment kada vidi nadzemaljsko i postaje “jedno s Kristom”, on sam je tada Krist. On i dalje može živjeti u svom fizičkom tijelu, no ono će biti njego poslušni instrument. On je sjedinjen sa svojim istinskim Jastvom. Manas je postao jedno s Atma-Buddhi, i kroz osobnosti u kojoj boravi upotrebljava puninu svoje snage kao besmrtna duhovna inteligencija. Tako dugo dok se u kovitlacu niže prirode još borio, u njemu je svakodnevno bio raspinjan Krist, njegov duhovni Ego. Ali Krist se pobjedonosno uzdiže u čistom Adeptu, on je gospodar nad samim sobom i nad prirodom. Manas je prošao dugi put hodočašća kroz život, kroz sva potrebna iskustva i za njega je kotač nužnih utjelovljenja zastao, jer je konačno Sin Čovječji kroz patnju došao do savršenstva. Tako dugo dok se ne dostigne ta razina, “Krist” ostaje cilj naših težnji. Naša se zraka neprestano bori kako bi se vratila k svojem izvoru, a niži Manas ponovno postao jedno s višim. No, sve dok ta podvojenost postoji u duhovnom životu svakog plemenitog i predanog vjernika, javlja se kao najvažnija neprestana težnja za ponovnim sjedinjenjem i zapravo se to stremljenje izražava kao molitva, nadahnuće, “traženje Boga”, čeznuće za sjedinjenjem s božanskim. “Moja duša žeđa za Bogom, za živim Bogom”, kliče svaki vjerni kršćanin. Ako biste mu rekli da je taj vapaj prividan i uzaludan od vas bi s nerazumijevanje odvratili glavu kao od nekoga čije nepoimanje ionako ništa ne mijenja na stvari. Svaki okultist, međutim, prepoznaje u tom vapaju neugasivu težnju nižeg jastva za uzdizanjem na višu razinu od koje je odvojen, ali čiji zov intenzivno osjeća. I pri tom nije važno da li u molitvi zaziva Budu, Višnua, Krista, Blaženu Djevicu ili Oca, jer to su tek različita imena, a ne suština stvari. Onaj pravi cilj je sjedinjenje cijelog Manasa s Atma-Buddhijem, bez obzira na to kako je nazvan u pojedinom vremenu ili kulturi. U svakoj ćemo religiji naći težnju za idealnim u čovječnosti i htijenje vjernika da postane jedno s “osobnim Bogom”, “Bogočovjekom”, “inkarniranim Bogom”, “Riječi što je tijelom postala”, Kristom “u kom se moramo roditi”. (…)

 

www.geocities.com/sinkronicitet/7principa/besant