Odlučiti se za život sa svim njegovim sinusima i kosinusima, voljeti zalaske sunca i kišu i oblačno nebo i vjetar koji donosi suze, prihvatiti sve nepravde koje možda ipak nisu bile nepravde znači živjeti, znači znati živjeti.
Tada ostaje pregršt ljepote između trenutačnih padova, ljepote koja nas uvijek iznova uzdiže iznad slabosti duše i životarenja, ljepote koja nam daje snage da osjetimo novi trenutak i njegovu punoću.

Ponekada smijemo prihvatiti i bonacu i neki imaginarni horizont duše jer to znači da smo spoznali svoju snagu jer ona je tu, ona je uvijek tu nekada skrivena u mladalačkim snovima, ponekad u tuzi zbog izgubljenog vremena.

Prihvatiti, a ne plakati za prošlošću i uvelim ružama. Mi moramo naučiti voljeti i sjećanja koja bole, voljeti sve prošle trenutke, voljeti da iznemoglost nikada ne dođe, da u malaksalosti pripadanja sadašnjem vremenu ne izgubimo sebe.

Voljeti, da znati voljeti, ali ne u ime nekih obečanja, ne u ime ostvarenja svojih, osobnih želja u nekome drugome, u nekome koji bi s vremenom mogao postati sam zrcalo naših želja.

Treba naučiti voljeti želje u tuđim srcima, a ne voljeti samo svoju želju za posjedovanjem tuđeg srca.
Za sve što se dogodi u našim životima porivi i poticaji spavaju na našim dlanovima, žive u našim srcima, izrastaju iz naših osjećaja, trepere u našim glavama.

Prijesjećala se trenutka, onog presudnog treptaja oka, kada je u jednom poljubcu osjetila život sa svim njegovim opasnostima i saznala je da je to njen život.
Toliko željena ljubav je konačno bila tu, ali ne oko nje, kako je do tog trena vjerovala, ljubav je bila uvijek u njoj bez određenog oblika i zakona, bez traženja i uzimanja, bez svojstava jer je bila njeno, do tog trena, nespoznato svojstvo.
ONA iznenada osjeti da govore istim jezikom bez nametanja svog osobnog mišljenja, pričini joj se da se poznaju već tisućljećima, da su zajedno rasli gradeći iste ideale i istu sliku života.
Trenutak spoznaje, Kairos joj se doista smiješio novim snom. Ona osjeti da u njoj postoji još mnogo toga neizgovorenog, a zrak je mirisao povjerenjem.

Neka čudesna snaga je treperila u njoj i Ona u sebi samoj osjeti sjaj svog untarnjeg sunca i u zrcalima svijesti ugleda sva svoja nesvjesna stanja.
Uzdahom sreće Ona podpali te zapretene vatre i osjeti kako se plameni jezici šire tijelom vraćajući je u život.

Ako je sve ovo bila samo zabluda onda je Ona uzaludno živjela.

Što vi mislite o tome?.