Spolnost (seksualnost) definiramo kao ukupnost pojava vezanih za spol i spolni nagon, a spol je ukupnost fizioloških i psiholoških obilježja po kojima se razlikuju muškarac i žena. Osim biološke i psihičke, spolnost ima svoju etičku, duhovnu i socijalnu osnovu.
 
 
Ljudsku seksualnost dijelimo na heteroseksualnu (raznospolnu) i homoseksualnu (istospolnu). U prvoj se spolne aktivnosti ostvaruju s osobom suprotnog, a u drugoj s osobom istog spola. Te druge zanimaju i privlače istospolni partneri.
Homoseksualizmom nazivamo spolnu privlačnost i aktivnost među muškarcima, a lezbizmom među ženama. Ima mladića koji - iako su biološki i tjelesno potpuno muškog spola - psihološki ne prihvaćaju svoj genetski određen spol, odijevaju se u žensku odjeću, šminkaju se i ponašaju poput žene. Tu pojavu nazivamo transvestitizmom, a njegovo osjećanje da je žensko i želju da to postane, nazivamo transseksualizmom. ROditelji teško prihvaćaju homoseksualne sklonosti svojeg djeteta, pokušavaju ih spriječiti i otkloniti silom, batinom, zastrašivanjem i ucjenom, što im ne polazi za rukom. Na njih se može utjecati jedino prosvjećivanjem, modelom braka vlastitih roditelja, heteroseksualnim ponašanjem, zdravim uzorima i pravovremenim spolnim odgojem. Treba stvoriti ozračje u kojemu će oni doživjeti prednosti, osjetiti ljepotu i zadovoljstvo heteroseksualnog ponašanja.
Neki drže da je dijete aseksualno biće i da spolni razvitak počinje tek u vrijeme puberteta, što je golema zabluda. Spol je biološki određen genetskim putem, a somatski je oblikovan još u majčinoj utrobi, ali se njegov potpuni razvitak u određenu seksualnu ličnost i definitivan seksualni identitet ostvaruje tijekom puberteta i adolescencije. Dakle, formira se i razvija posve normalno i prirodno, kao i sva druga ljudska obilježja.
 
   
   
Zadovoljiti dječju radoznalost
 
  
Spolnost je prirodan fenomen koji zaslužuje punu pozornost. Ne treba joj pridavati posebne značajke, dovoditi je u izdvojen i povlašten položaj, ali niti na nju stavljati "tabue" i zabrane, uskraćivati odgovore na dječja pitanja, izbjegavati razgovore o toj temi, lijepiti joj etikete srama, obavijati je velom tajanstvenosti jer joj to daje posebnu emocionalnu obojenost, zagolica radoznalost mladih pa njihova znatiželja može poprimiti bolesne ambicije, šire razmjere, potaknuti ih na istraživanje onoga što im roditelji taje, zabranjuju i uskraćuju.
Još jedan problem muči većinu roditelja, a to je: zadovoljiti ili ne zadovoljiti dječju želju da ih vide razodjenute (nage). Naime, dok se tata ili mama kupaju u kupaonici, dijete kroz ključaonicu proviruje i uporno ih moli da se pokažu goli. Kako god se pred djetetom ne treba namjerno razodijevati da bismo ga "poučili" o izgledu zrela muškarca i žene, jednako tako ne treba se sramiti niti praviti problem, grditi ga, silom izbacivati iz kupaonice ako je u nju ušlo slučajno ili namjerno dok se odrasli kupaju. Nije to njegova bolesna radoznalost. Ono time pokušava razriješiti golem problem koji ga muči i zanima. Uporno je u nalaženju odgovora. Kad ga dobije, zadovoljno je, a njegovi interesi prelaze na druge teme i probleme.
Jedna majka je tu dvojbu razriješila na najjednostavniji način: još prije nego što su joj sinčić i kćerkica uputili takvu zamolbu, pozvala ih je da joj operu leđa, što su oni s izuzetnim zadovoljstvom i radošću učinili. Time je ta njihova prirodna radoznalost potpuno zadovoljena i više joj nisu dosađivali. Ima roditelja koji drže da nije moralno pred djetetom se pokazivati bez odjeće pa se pitaju kako će njihovu nagost ono prihvatiti i doživjeti. Ustvari, ovdje nije riječ o moralnosti, već o njihovu silnom sramu i osjećaju neugode pa je bolje da se bez odjeće i ne pojavljuju pred djetetom. Da je nagost posve prirodna i da ju djeca takvom prihvaćaju, najbolje svjedoče nudističke obitelji čiji se članovi, bez ikakva srama, goli kreću po plaži, a pritom se potpuno prirodno i ugodno osjećaju i roditelji, i njihova djeca.
Mlade treba pravovremeno i objektivno upoznati s pojavama koje će im se dogoditi u pubertetu, kao što su: erekcija, polucija, masturbacija, pojava stidnih dlačica, promjena glasa kod dječaka, menstruacija i izrastanje grudi kod djevojčica te druge spolne oznake.
Kod pojedinih roditelja javlja se dvojba: treba li dječaka upoznati sa spolnim organima, njihovim karakteristikama i funkcijama, promjenama i zbivanjima koji se događaju u tijelu djevojčice i obrnuto? Odgovor je stručnjaka: ne samo da treba, nego se i mora. Time će potpunije upoznati biološke sličnosti, razlike i posebnosti, više se uvažavati, štovati, bolje shvatiti neka ponašanja, reagiranja i odstupanja, odgovornije i zdravije se odnositi jedno spram drugog, shvatiti međusobnu privlačnost, simpatije i ljubav.
 
  
  
Što je masturbacija?
 
  
Masturbacija (onanija) je manualnim trljanjem spolnih organa (penis ili klitoris) seksualno samozadovoljavanje, odnosno izazivanje spolnog užitka. Ona je vezna za spolno sazrijevanje (dječaka i djevojčice) i prolazne je naravi. To je samo fizičko zadovoljavanje, a izraz je odvojenosti spolnog nagona od emocionalne komponente spolnosti.
Američki seksolog A. C. Kinsey, koji se bavio izučavanjem tog fenomena, iznosi u svojem izvješću da je 92% američkih muškaraca u određenoj životnoj etapi, poglavito u pubertetu i adolescenciji, masturbiralo. Spolno je samozadovoljavanje, kao tipičan pubertetski oblik seksualnog života, prisutno i kod djevojčica, ali je znatno rjeđe i manje intenzivno nego u njihovih vršnjaka. Valja istaći da i odrasle osobe, kad su dulje vrijeme razdvojene od svojeg seksualnog partnera (npr. izdržavanje zatvorske kazne), masturbiranjem zadovoljavaju svoje seksualne nagone i potrebe, olakšavaju unutarnje tenzije i napetosti. To je posve normalna i prirodna pojava, za razliku od patološke masturbacije kod koje se masturbacijom postiže veći užitak negoli prirodnim spolnim aktom s osobom suprotnog spola. Ima osoba koje imaju seksualnog partnera, ali vrlo često i mnogo masturbiraju, naprosto im je to postalo opsesijom.
Roditelji se, kad otkriju da njihovo dijete masturbira, pitaju što im je i kako činiti da ga u tome onemoguće i spriječe. Stručnjaci odgovaraju: najbolje je "zažmiriti barem na jedno oko", ništa ne vidjeti i ništa ne poduzimati pa će ona jednoga dana prestati zadovoljavati mladića ili djevojku i oni će se preorijentirati na spolni kontakt s osobom drugog spola.
Mlade valja osloboditi predrasuda o masturbaciji. Na nju se ne smije gledati kao na nešto nemoralno i neprirodno jer ona nije znak patološki pojačanog spolnog nagona, niti moralne iskrivljenosti, raspuštenosti, izopačenosti... To je biološki uvjetovana prirodna pojava i, usto, nije štetna. Štetan može biti samo način na koji ju netko doživljava. U narodu je prošireno vjerovanje da je masturbiranje štetno za tjelesno i duševno zdravlje, pa je zbog toga najčešće vezano uz osjećaj straha i krivnje. Ima roditelja koji, da bi spriječili masturbiranje, zastrašuju dijete raznim negativnim posljedicama (npr. neplodnost, razne bolesti, kasnija spolna nemoć...). Takvim nepedagoškim postupkom, nasilnim suzbijanjem i predočavanjem masturbacije nemoralnom, grešnom, zabranjenom, nastranom i štetnom, može se kod mlade osobe razviti osjećaj manje vrijednosti, samoosude, grizodušja, srama, straha, krivnje, potištenosti, pobuditi bojazan da će biti otkrivena, da će i drugi saznati za tu njezinu "Nastranost", izazvati neurotsko reagiranje, negativne posljedice i probleme psihičke naravi koji će je pratiti i u odrasloj životnoj dobi.
Zastrašivanje i nasilno suzbijanje masturbacije dovodi mladu osobu u dvojbu da se i dalje spolno samozadovoljava pod tim teškim psihičkim opterećenjem ili da vrši nasilje nad vlastitom prirodom gušeći i potiskujući spolni nagon. Oba su načina štetna jer koče njezino psihoseksualno dozrijevanje i čine je nesigurnom u spolnom ponašanju.
Ako masturbaciju mladog pubescenta ignoriramo, ili o tome s njime dobronamjerno, iskreno, objektivno, bez panike, medicinskog zastrašivanja, prodike, ucjene i moralne osude, otvoreno razgovaramo i posavjetujemo ga - na njegovu psihičkom horizontu pojavit će se novi interesi (šport, glazba, zabava, razni hobiji...), a masturbacija će biti potisnuta u drugi plan.
Samo ako su masturbacije učestale i intenzivne, ako dijete pokazuje znakove velikog umora ili mu je to postalo opsesijom, za savjet se treba obratiti psihologu, defektologu, pedagogu ili liječniku. Oni će s njime razgovarati, razriješiti zagonetku, utvrditi radi li se o normalnoj ili o patološkoj masturbaciji, eventualno će poduzeti potrebne mjere, uputiti vas što trebate činiti, kako se odnositi i postupati s djetetom.
 
  
  
Priprema djevojčice za prvu mjesečnicu
 
   
Ako ne dođe do oplodnje, što je najčešći slučaj, jajašce se raspada i s materničnom sluznicom i krvlju izlazi kroz vaginu iz tijela žene. Taj se proces zove mjesečnica jer se odvija u mjesečnim ciklusima. Mjesečnica (menstruacija) normalna je fiziološka pojava, redovito mjesečno krvarenje iz maternice koje se kod djevojčica javlja u pubertetu (10-12 godina), a prestaje ulaskom žene u klimakterij (menopauza). U početku je neredovita, nerijetko i bolna. Kasnije se ustali, odvija u ciklusima od 28 dana i traje 4-6 dana. Zdrave, napredne i dobro ishranjene djevojčice dobivaju prvu mjesečnicu znatno ranije od svojih pothranjenih i slabunjavih vršnjakinja. Prve su mjesečnice obično anovulatorne, a jednako tako i prve ejakulacije (izlučivanje sjemena) ne sadrže spermatozoide sposobne za oplodnju. Tijekom puberteta mjesečnica je često neredovita, nepravilna, različita trajanja, a povremeno može izostati. Na to utječu nasljedni, konstitucijski i drugi individualni čimbenici. Pojedine djevojčice već od početka imaju redovitu i bezbolnu mjesečnicu. Kod nekih mjesečnice mogu biti kratkotrajne, oskudne, s prekidima od nekoliko mjeseci, ili obilne, s dugotrajnim krvarenjem, nerijetko popraćene bolovima i grčevima u donjem dijelu trbuha. Neredovitim menstruacijskim ciklusom u adolescentskom dobu držimo povremeni ili učestali izostanak mjesečnice, potom ciklus duži od 35 ili kraći od 20 dana, kao i izrazito oskudno ili obilno krvarenje. Nema mjesta zabrinutosti jer je najčešće riječ o fiziološkim varijacijama u postupnom uspostavljanju normalne funkcije jajnika, koje ponekad može trajati 4-5 godina poslije prve menstruacije. Ipak, nije na odmet posavjetovati se s ginekologom.
Majke bi morale svoju djevojčicu pravovremeno pripremiti za prvu mjesečnicu, čime će ju poštedjeti neugodna iznenađenja, šoka i emocionalnih potresa u vezi s tim novim zbivanjem u njezinu tijelu. Ona ju treba dočekati spremna, s radošću i ponosom što se zadjevojčila. To je bitna manifestacija njezine ženstvenosti, važna prekretnica u životu, događaj koji se pamti.
Izuzetno je važno djevojčicu dobro pripremiti za prvu mjesečnicu, razviti prirodan emocionalni stav i odnos prema toj životnoj funkciji, kako ne bi bilo neugodnih iznenađenja, nelagode, srama, straha, panike, šokova... Najbitnija je psihološka priprema i puna informiranost o mjesečnici, njezinu nastajanju, trajanju i značenju te o uporabi uložaka, održavanju intimne higijene i ponašanju u te dane. Treba joj reći da je prva mjesečnica znak da ona postupno prerasta u djevojku i poprima svojstva zrele žene, da su njezine spolne stanice realno spremne za oplodnju, organizam za trudnoću, rađanje novog bića, za reproduktivnu funkciju i materinstvo koje je Bog podario samo ženskom spolu. Suvremena djevojčica, koju je majka pripremila za taj čin, bez straha, spremno, mirno i radosno očekuje prvu mjesečnicu.
Nedostatna priprema za prvu mjesečnicu, poglavito ako je dobije u školi, na zabavi, izletu ili u nekom društvu, za djevojčicu predstavlja ne samo neugodno iznenađenje, "bruku" pred vršnjacima zbog koje se posrami i brizne u plač, već i pravi šok, očaj, užas... Pojava krvi na njezinu donjem rublju može je navesti na pomisao da je bolesna ili da se nečim ozlijedila, prestrašiti je, uspaničariti, užasnuti i dovesti u očajanje.
Te izrazito negativne emocije izazivaju neurotska reagiranja, a s vremenom se mogu pojaviti i psihogene smetnje u obliku intenzivnijih bolova u trbuhu, glavobolje i drugih smetnji koje mogu potrajati. Mnoge subjektivne smetnje mjesečnice (bolna menstruacija) mogu se izbježi i spriječiti pravilnim seksualnim odgojem djevojčica. Na jednak se način preveniraju emocionalni potresi i nelagode koje dječačići doživljavaju u vezi s polucijom jer se i kod njih može pojaviti sličan strah.
 
  
  
Mr. sc. Ivica Stanić