Živim u mojoj ulici nekih 17 godina. Mala ulica, svi se pozdravljamo, ali malo znamo jedni o drugima. Ljudi žive tiho u svojim svjetovima i samo s vremena na vrijeme prestanem susretati neke od tih ljudi i saznam da su umrli. Otišli tiho kako su i živjeli.

U prvoj kući na početku ulice je živjela starica sa sinom. Na zid se naslanjala brajda koja je cijeo ljeto pravila ugodnu hladovinu. U malom vrtu duž cijelog zida raznovrsno cvijeće od jorgovana, ruža, lovora do sezonskih cvjetnica koje je marljivo sadila s proljeća. U teglama na stubištu su cvjetale žarkocrvene pelargonije i uvijek su kod nje prvo procvjetale.

Kraj dvorišne kapije je svake godine izrastao raskošan grm Anđeoskih truba i uvijek je imao obilje bijelih, trubastih cvjetova.

Zadnje dvije godine je bila bolesna, pa sam kadgodsam imala vremena malo zastala kraj njezine kuće i popričala s njom ako je bila vani. Nije se žalila, sve dok je mogla odlazila je sama u dućan. Ovo ljeto je više nisam viđala, samo sam po otvorenom prozoru njezine sobe znala da je tu i da vjerojatno untra i da leži.

Znam samo da su u kut tog malog dvorišta nestale Anđeoske trube. Ne znam je li sam iščupala grm, moždaa zato što joj je netko rekao da grm spada u red droga biljaka iz roda DATURA, ali grma ovog ljeta nije bilo.  Na kraju mi je u oči upalo da se biljka preselila s druge strane ograde, na uličnu stranu pružajući svoje grane  na ulicu. Taman kad sam zamijetila tu čudnu selidbu, suseda preko puta mi je rekla da je gospođa tiho umrla prije nekih mjesec dana.

Gledam taj zeleni grm koji svoje cvjetove nudi ulici i pitam se je li slučajnost da su skoro istovremeno obje otišle iz te kuće. Njezina duša put Neba, a datura sa svojim bijelim trubama na ulicu.

Meni je to neobična podudarnost.