Nakon lutanja i skitnje vračam se u kraljevstvo.  Pokunjeno se zavlačim ispod stola, od tamo imam pregled na cijeli prostor i zbivanja u njemu. Atmosfera je nekako neobično tiha kao vrijeme pred oluju. Ubrzo mi je dosadilo promatranje, ne dopada mi se pomisao o oluji, pa da iskoristim lijepo vrijeme neprimjetno odlazim. Idem malo u ribolov, da odmorim dušu.

Na malom jezeru nikoga, zabacim udicu al ništa ne grize osim komaraca. Perivojem dolazi par.Ne želim da me vide, sakrijem se u gusto grmlje. Gospodin uljudno skine plašt, da dama ne sjedi na travi.

Ona je nešto mrzovoljna, on zabrinut.

- Što ti je?

- Dosta mi je svega, vodi me doma!

- Tko te naljutio…možda dvorska luda svojim ispadima?

- Ma kakva luda! Dvorjani! Više ne smiješ ništa reći, ništa učiniti a da te odmah ne razapnu! Svaka riječ ispadne  kao uvreda, kao napad na osobnost. Nikom ne odgovara ničije mišljenje ni djelo ni prisutnost. A sa druge strane jedva se dočeka da se nekome dobaci bezobrazna opaska.

- Ajde smiri se, pa znaš da to nije ništa novo, ne treba se obazirati.Budi to što jesi, što te briga za tuđa viđenja i riječi…. To nije razlog za otići.Osim toga tvoj odlazak mnoge bi ožalostio…..a nisi ni ti bolja od njih….

Dama skoči kao da ju je ujela zmija.

- Divno, tražim rame za plakanje,razumijevanje, a ti meni ovako. Ne mogu prešutjeti, i gotovo!

- Hajde smiri se,ne želim te ljutiti. Kad ćeš razumjeti sebe nećeš se obazirati na ostale.

- U pravu si, ipak mi je dosta. Idemo u dvor, komarci će me pojesti.

- Idemo, ali nema govora o odlasku? Zbog koga, čega?

 

Odoše,izvlačim se iz grmlja jer su me komarci bogovski sredili. Ali bježim natrag, vraća se prijašnji gospodin u pratnji još jednog. Sjeli su na travu zapalili lule, ajme majko, ovi ne namjeravaju otići tako brzo,komarci će me pojesti.

Nevjerojatno, teatar u grmlju, to se može desiti samo meni.

Što ću, viša sila, moram slušati dijalog.

 

- Što je spopalo naše dame, žele otići kući. Ako im to dopustimo odoše naše karijere.

- Zar i tvoja?

- Da.

- Ma ne brini, smirit će se one. Brzo planu,odmah se naljute,ali ipak kad razmisle shvatit će da se ne vrijedi uzrujavati zbog gluposti dvorjana.

- Ma u pravu si, tko da ih razumije - ipak opterećuje me kad ona tako gleda na situaciju, zar tebe ne?

- Ma i mene, ah ovi komarci su nesnosni, bit će kiše.

- Idemo dok nas ne pojedu.

 

- Idite,idite! ….

 Izgrižen promrmljam sebi u bradu.

Izvučem se iz grmlja, zabacim udicu,kad griz.Užurbano vadim ulov, ono zlatna ribica. Zbunjen, začuđen, kao maloprije ona dama, držim ribicu na dlanu.

- Pusti me, molim te ispunit ću ti tri želje!..

- Ribo, nemam želja, život me naučio da svoje želje ispunjavam sam onako u hodu kroz život. To da ti ispunjavaš želje puste su gluposti. Ne treba mi tvoja pomoć. Osim toga ribo,govoriš mi - ispunit ću ti tri želje, kako to, ne razumijem objasni mi.

- Lijepo, ja sam čarobna riba, mogu sve.

- Baš…. ma što mi to pričaš, ako sam dvorska luda još uvijek znam koliko je dva i dva. Ti čarobna, prije bih rekao glupa, jer tko je čaroban neće se uhvatiti na udicu. Pih, podsjećaš me na ove moje dvorjane. Pametni su, a stalno „zagrizu“ na bačenu udicu, povrijeđeni nasjedaju i  nerviraju se zbog nečijih nepodopština, pa čak i šala. Svaku riječ doživljavaju kao atak na sebe.

 

 - Idi ribo, idi! Idem i ja odmoriti, jer ni ribolov više nije što je bio.

Bacam iznenađenu ribu u vodu,odlazim sa jezera pjevajući.

 

La-la-la-la..vidim oko mene sve je luuudilo

La-la-laaaa….teče kao med i mlijeko a okolo je - la –la-la-la

Dajte malo više svjetla da se vidimo - na-na- na- na- naaaaaa

Ne bi škodila ni metla da se čistimo - na- na-na- na-na

Zašto uvijek dobar plati a ne plati gad – trajna- nana - naaaa.

 

Stigavši u dvor,umoran od teatra u grmlju,komaraca i ribolova tražim mirno mjesto za odmor.