Viktor E. Frankl (1905. – 1999.g.), liječnik i psihijatar, poznat je uz Freuda i Adlera kao osnivač "treće bečke psihoterapijske škole".

Svoju metodu naziva logoterapija ili liječenje smislom, a gradi je na elementima filozofije, od egzistencijalističke do klasične grčke.

Sam naziv logoterapija Frankl utemeljuje na jednom od značenja grčke riječi logos - smisao. Osnovno usmjerenje njegove terapijske metode je smisao čovjekove egzistencije i njegovo traganje za smislom.

Pritom je uloga psihoterapeuta prema riječima samog autora:

"… prije uloga očnog specijalista negoli slikara: slikar nam pokušava pružiti sliku svijeta kako ga on vidi, a oftalmolog nas naprotiv nastoji osposobiti da vidimo svijet kakav on doista jest. Logoterapeutova se uloga sastoji u tome da proširi pacijentovo vidno polje - tako da mu čitav spektar smisla i vrijednosti postane vidljiv i svjestan."

Osnovan poticaj za stvaranje ovakvog sustava terapije za njegovog utemeljitelja bili su problemi današnjeg vremena na koje treba upozoriti i odgovoriti.

Prema Viktoru Franklu, gorući problem danas jest nedostatak smisla. Već 1946. g. u svojim publikacijama opisuje stanje pacijenata koji su se psihijatrima obraćali zbog osjećaja besmislenosti.

U kasnijim radovima on navodi čitav niz istraživanja provedenih na različitim dobnim skupinama, s različitim problemima, uključujući tu i narkomaniju, alkoholizam, pokušaje samoubojstva, pa i tzv. "krizu srednje životne dobi".

Rezultati istraživanja potvrdili su rastući osjećaj besmislenosti života koji Frankl naziva "egzistencijalna praznina". Ovo je stanje rašireno u bogatim kao i u siromašnim zemljama, a osnovni simptomi su potištenost, agresivnost i ovisnost.

Analizirajući takvo stanje, on sintetizira dva osnovna uzroka: odabir krivih vrijednosti i gubitak tradicionalnih vrijednosti.

U svojoj knjizi Nečujan vapaj za smislom kaže:

"Predugo smo sanjali san iz kojeg se sada budimo: vjerovali smo da će sve biti u redu i da će ljudi postati sretni unaprijedimo li njihov društveno-ekonomski položaj.Istina je u tome da se, kako je popustila borba za opstanak, pojavilo pitanje: opstanak radi čega? Danas ima sve više ljudi koji imaju sve životne uvjete, ali ne vide smisao za koji bi živjeli.“

“…za razliku od drugih životinja, čovjeku nije dano da pomoću poriva i nagona zna što mu je činiti, a za razliku od čovjeka prijašnjih vremena, tradicije i tradicionalne vrijednosti više mu ne govore što bi trebao činiti. Posljedica? On čini što i drugi ljudi čine - što je konformizam - ili čini što drugi žele da čini - što je totalitarizam.“

Potreba za smislom, dakle, sve je izraženija pojava u današnjem vremenu. Neispunjena potreba za smislom može ugroziti psihičko zdravlje čovjeka i uzrokovati devijantne oblike ponašanja, a zanemarivanjem ove potrebe društvo u cjelini narušava vlastito zdravlje.

Današnje društvo očigledno ne udovoljava potrebi za smislom jer su elementi egzistencijalne praznine vidljivi kod svih generacija.

Ubrzan razvoj tehnologije omogućio je više slobodnog vremena, olakšao preživljavanje i obavljanje poslova, ali ljudi sve manje "imaju vremena" ispuniti slobodno vrijeme onim što vole.

Nedostatak zdravog angažmana koji bi bio prirodan dio sustava obrazovanja i koji bi tako bio dostupan svim mladima, je očigledan. Tako su mladi prepušteni svemu onome što ponudi "tržište", a statistike govore o sve većem broju samoubojstava.

Život "treće dobi" također nije osiguran. Uglavnom ovisi o dobroti i imovinskom stanju obitelji, a sâmo društvo ne pruža im puno mogućnosti kako se ne bi osjetili "nepotrebnima".

Međutim, iako današnje društvo predstavlja "otežavajuću okolnost" u ispunjavanju potrebe za smislom, ono sâmo ipak nije jedini akter u ovakvom razvoju događaja. Izvor ove potrebe je sam čovjek, pa bi se tako i rješenja trebala pronaći u ljudskom biću, individui.

Frankl polazi od osnovnog obilježja ljudske potrebe za smislom:

"U vezi s pitanjem da li sâm osjećaj besmislenosti predstavlja duševnu bolest ili ne, Sigmund Freud kaže u pismu princezi Bonaparte: 'U trenutku kad se čovjek zapita postoji li smisao i vrijednost života, on je bolestan.'

No, ja smatram da je to traženje smisla života prije dokaz ljudskosti negoli odraz duševne bolesti. Čovjek ne mora biti neurotična osoba da bi ga zanimalo pitanje smisla života, ali zato mora biti istinsko ljudsko biće… Vapaj za smislom predstavlja osebujnu oznaku ljudskosti.

Ni jednu drugu životinju, pa tako ni guske Konrada Lorenza, nikada nije brinulo pitanje postoji li ili ne postoji smisao života. Ali, čovjeka jest."

“Ima pisaca koji tvrde da su smisao i vrijednosti 'ništa drugo nego obrambeni mehanizmi i reakcijske formacije i sublimacije'. Ali što se mene tiče, ne bih htio živjeti samo poradi svojih 'obrambenih mehanizama', niti bih htio umrijeti poradi svojih 'reakcijskih oblika': ta čovjek je sposoban živjeti pa čak i umrijeti za svoje ideale i vrijednosti.“

Dakle, potreba za smislom i traženje smisla su nešto prirodno u čovjeku. Ljudsko biće tako izražava svoju humanost i zato 'čovjek uvijek nastoji dosegnuti smisao i uvijek ponovno započinje potragu za njim'.

No, potreba za smislom nije samo prirodna čovjeku – ona njegova primarna motivacijska snaga:

"... samo je onaj čovjek koji nađe traženi smisao spreman patiti i žrtvovati se radi tog smisla, spreman položiti i vlastiti život ako je potrebno. S druge strane, ako smisao ne postoji, čovjek je sklon sebi oduzeti život i spreman je to učiniti čak kad su zadovoljene sve ostale njegove potrebe.“

Ovog nutarnjeg pokretača čovjeka Frankl naziva voljom za smislom. On ne predstavlja projekciju trenutačnih želja, nego poticaj koji dolazi iz onog najuzvišenijeg u čovjeku.

Frankl razlikuje čovjekovu duhovnu i psihofizičku dimenziju i s obzirom na to govori o višim i nižim potrebama ljudskog bića.

Dok su niže potrebe vezane uz psihofizičko preživljavanje i stvaranje pogodnih materijalnih uvjeta, volja za smislom je odraz duhovnog, viša potreba koja čovjeku nalaže ostvarenje određene vrijednosti, nečega što treba ispuniti upravo on sam.

Ova potreba se javlja u svim okolnostima. Poticaj na traženje smisla mogu dati stabilne životne okolnosti:

"... Asistent na Harvardskom sveučilištu pokazao je da je među diplomiranim studentima koji su nastavili voditi sasvim uspješan i naoko sretan život bio velik postotak onih koji su se tužili na osjećaj ništavnosti, pitajući se čemu sav njihov uspjeh služi?"

Ali i okolnosti gdje je psihofizička egzistencija ugrožena također izazivaju istu potrebu:

"Uzmimo samo takve situacije koje se susreću u logorima smrti, ili jednostavno one na samrtnoj postelji: tko će poreći da u takvim prilikama upravo nezaustavljivo navire žeđ za smislom, štoviše, za konačnim smislom?

Takve su misli same po sebi razumljive u trenutku kad nam se približava smrt. Teže bismo razumjeli ono što se za vrijeme rata dogodilo u getu Theresienstadt: transport s oko tisuću mladih ljudi trebao je po rasporedu krenuti sljedeće jutro. Ujutro se otkrilo da je preko noći opljačkana knjižnica u getu. Svaki je od tih mladića - koji su bili osuđeni na smrt u koncentracijskom logoru u Auschwitzu - uzeo po nekoliko knjiga svog najdražeg pjesnika, romanopisca ili znanstvenika i sakrio ih u svoje torbe…“

Ne samo u svim situacijama, nego je i svakom pojedincu smisao dostupan. Ovu tvrdnju Frankl potkrjepljuje istraživanjem čitavog niza autora koji su empirijskim putem, testovima i statistikom, dokazali da je traženje i nalaženje smisla moguće svakom čovjeku:

"… bez obzira na spol i godine starosti, kvocijent inteligencije ili stupanj obrazovanja, bez obzira na okolinu u kojoj živi ili na vrstu karaktera, ili bez obzira na to je li dotična osoba vjernik ili to nije, a ako pak jest, onda bez obzira na to kojoj vjeri pripada.“
Ovu sposobnost čovjeka da nađe traženi smisao u svim uvjetima Frankl naziva samotranscendencijom: "Biti čovjek znači uvijek biti nekamo usmjeren, biti upravljen na nešto ili na nekog drugog: na smisao koji valja ispuniti, ili na susret s drugim čovjekom, na neki razlog koji treba udovoljiti, ili na voljenu osobu.“

Sposobnost samotranscendencije jest sposobnost čovjeka da zaboravi na sebe i posveti se nečemu što nije on sam.

Kroz predanost nečemu izvan sebe, čovjek nadilazi situaciju u kojoj se nalazi jer njegova svijest nije usmjerena na njega samog i na okolnosti kojima je podvrgnut. Imajući pred sobom nešto što mu je na neki način važnije od vlastitog trenutačnog stanja, tada to dobiva dimenziju smisla.

Nadrastanje vlastitih okvira, vlastitih strahova i tjeskoba, daje čovjeku mogućnost da nešto i učini u vezi sa situacijom s kojom se suočava, da promijeni sebe, ili da promijeni stvarnost ako treba. Tako ljudsko biće uspijeva izraziti vlastite, najčešće i njemu samom skrivene potencijale.

Međutim, samotranscendencija je rezultat svjesnog procesa i vezana je uz ljudsku slobodu:

"Čovjek nije oslobođen uvjeta koji mu se postavljaju. No, slobodan je da zauzme stav u odnosu na njih. Uvjeti ga ne uvjetuju u potpunosti. O njemu ovisi hoće li ili neće podleći uvjetima i predati se.“

Međutim, sloboda je samo polovica istine jer:

“Sloboda se može izroditi u puku samovolju, ukoliko se ne živi u smislu odgovornosti. Zato bih želio poručiti neka se Kipu slobode na Istočnoj obali pridruži i Kip odgovornosti na Zapadnoj obali.“

"Životu nikada ne nedostaje smisao," kaže Frankl.

Potencijalni smisao postoji u svakoj situaciji: u poslu, u ljubavi, u bolesti, u beznadnim situacijama kada se suočimo sa sudbinom koja se ne može promijeniti. Ali svaki čovjek ga mora pronaći i otkriti sam. Smisao za svakog čovjeka je jedinstven, ali da bi bio ostvaren, svatko mora preuzeti onu odgovornost koju taj smisao zahtijeva.

Svaka je situacija istovremeno prilika i izazov čovjeku da u njoj sudjeluje, birajući svoje postupke tako da iza njih može stajati kao ljudsko biće.

Svoja razmišljanja o životu Frankl ne iznosi samo na temelju obrazovanja i bogate liječničke prakse. Svoju uvjerenost u bezuvjetni smisao života crpi i iz vlastitog životnog iskustva: tri preživljene godine u koncentracijskim logorima Auschwitz i Dachau, u kojima je izgubio gotovo cijelu obitelj.

Po povratku piše knjigu Ein Psychologe erlebt das KZ (u novijem hrvatskom izdanju Život uvijek ima smisla). No, ovaj rad ne piše kao znanstvenik.

"Broj 119104" želio je prenijeti ono što je naučio:

"Tko od nas preživjelih logoraša ne bi znao pripovijedati o ljudima koji su obilazili zborišta i barake, dijeleći ovdje dobru riječ, ondje svoj posljednji komadić kruha? Ako ih je i bilo malo, oni ipak pružaju dokaz da se čovjeku može oduzeti sve - osim jednoga: temeljne ljudske slobode da u svim okolnostima izabere svoje držanje, da prihvati vlastiti put. A izabirati se moralo neprestano!“

"Način kojim čovjek prihvaća svoju neotklonjivu sudbinu i sve patnje što ih ona sa sobom donosi, način kojim uzima na leđa 'svoj križ' pruža mu mnoge mogućnosti - pa i u najtežim okolnostima i do zadnjeg njegovog daha - da svom životu prida dublji smisao.
…i prema tome on jest ili nije 'svoje patnje dostojan'.“

"Ovdje je potrebna temeljita promjena u postavljanju pitanja o smislu života: moramo naučiti, i očajnike učiti, da doista nije važno što mi od života očekujemo, nego je naprotiv važno što od nas očekuje život!

Filozofskim jezikom moglo bi se reći da se ovdje radi o svojevrsnom kopernikanskom obratu: naime, da više ne pitamo za smisao života, nego da sebe doživljavamo kao da smo pitani, kao one kojima život svakog dana i svakog trenutka postavlja pitanja na koja nam valja odgovoriti, i to ne mozganjem i retorikom, nego svojim djelovanjem i pravim ponašanjem.

Živjeti, na kraju krajeva, znači: biti odgovoran za davanje pravih odgovora na životna pitanja, za ispunjavanje zadataka što ih od svakog pojedinca život traži…“

"Život dakle ima smisao, i zadržava ga do kraja. Ali je od neusporedivog značaja za život svakog pojedinca - da se tom smislu preda.“

"I pitam se ne bi li se sve to dalo proširiti dalje od pojedinačnog ljudskog života i primijeniti na produljenje života čovječanstva u cijelosti; nije li možda istina da i čovječanstvo ima svoju šansu da preživi atomsko doba - jedino ako se ljudi, i svi narodi okupe na zajedničkim zadaćama… u zajedničkoj volji za zajedničkim smislom?“

A Frankl, znanstvenik, na to odgovara:

"Ne znam odgovor na to pitanje. Bio bih zadovoljan da znam jesam li postavio pravo pitanje.“

Ana Jončić
Iz: časopisa Nova Akropola broj 53