Romano Malnar već sedam godina leži u komi i ne budi se. Njegov otac ne gubi nadu.

'Vozili su se automobilom, 2001. godine, prijatelj koji je vozio je poginuo, a moj sin je ostao nepokretan.
Nikakve šanse mu liječnici nisu dali, rekli su da se ne može izvući', priča za Provjereno Dragutin Malnar, Romanov otac.

Ozljede su bile toliko teške da mu liječnici nisu davali više od 15-ak dana života. Sedam godina poslije, Romano je i dalje živ, ako se to može nazvati životom. Premda se čini da gleda, ovaj je 28- godišnjak, sve od nesreće, u stanju kome. Potpuno oduzet godinama leži u bolničkoj postelji.

'Ide prema boljem, ali sporo to sve ide. Sada daje neke znakove, kada se nešto priča oko njega osjeti se da nešto registrira, osjeti da sam ja kraj njega, to sigurno. Nekad se i nasmije, a je li to nešto refleksno, ne bih znao reći. Namigne mi više puta', priča dalje otac.

Deanova je priča nešto drukčija.

'Kad sam otišao u školu, negdje oko pola deset, samo sam rekao prijateljima, meni se spava. Nakon toga više se ničeg ne sjećam, samo sam pao na pod', rekao je Dean Takač.

Godinama poslije ustanovljeno je da mu je jedna žilica u mozgu bila slabije razvijena. Prsnula je i izazvala krvarenje.

'Komore glave su mi bile pune krvi. otvorili su mi prvo jednu pa drugu stranu glave i napravili vanjsku drenažu', dodaje Dean.

Nakon dvije teške operacije, pao je u komu.

'Imao zatvorene oči, ali sam sve čuo oko sebe.I mamu kako je tiho plakala kraj mene i sjedila na krevetu ali oči otvoriti, nikako, kao da ih je netko zavario', nastavlja Dean Takač.

'Dobio je sepsu, meningitis, moždani udar, tlak 300, bio je klinički mrtav, samo su ga aparati održavali na životu', kaže njegova majka Jadranka Takač.

'Oni su mene otpisali, rekli su da nema šanse da preživim', dodaje Dean.

Majka nije htjela prihvatiti da njenog sina više nema. Buđenje iz kome nije bilo poput onih u filmovima. Uspio je otvoriti oči. No to je dulje vrijeme bio jedini pomak nabolje. Potpuno paraliziran, mjesecima je nepomično ležao u krevetu.

'On je mene gledao ali ja nisam znala zna li on tko sam ja. Rekla sam mu da ako zna da sam mu ja mama da trepće, to je bilo da, a ako nije onda neka samo gleda.I ja sam ga pitala i on je meni trepnuo očima koliko sam onda bila sretna, znači ipak me čuje', kaže Jadranka Takač.

Jadranka je mjesecima bila na bolovanju, ubrzo je prestala raditi. U potpunosti se posvetila sinu, odlučna u namjeri da mu pruži najbolju moguću njegu. Odlazila je s njim na rehabilitaciju u toplice, po cijele dane vježbala, masirala ga, nastojala da ponovno stane na svoje noge.

'Govorila sam mu mi to možemo Deane. Ja sam tako stajala ni metar od njega i na dva, tri, četiri i on se odjednom otpusti i krenuo. Korak dva, tri i onda smo se uhvatili, zagrlili i počeli oboje plakati. Al smo rekli, to su suze radosnice, mi smo pobijedili ...on se nasmijao, okrenuo i rekao: Mama pa ja hodam! Rekla sam mu super sine, pa tako smo se i dogovorili i to smo i postigli', kaže Jadranka Takač.

 
Mozak je i dalje za medicinu najveća tajna Sličnu sudbinu, doživio je i fra Mate Tadić iz Tomislavgrada.

'Smatrali su da je upala pluća. Nisu znali što je', rekao je Mate Tadić.

Temperatura i slabost, nisu ukazivali da njegovo tijelo prolazi mnogo veću agoniju. Organizam se borio protiv, i liječnicima, slabo poznatih bakterija.

'U tijelu su pronašli dvije vrste bakterija koje su se nastanile na srčani zalistak, a naknadno su mi javili za još jednu, treću bakteriju', dodaje Mate Tadić.

Te su mu bakterije napale sve vitalne organe. Više od mjesec dana temperatura se nije spuštala ispod 40 stupnjeva. Dugotrajne i rizične operacije, bile su uspješne. No tijelo jednostavno nije izdržalo. Mate je pao u komu i u njoj proveo mjesec i pol dana. Probudivši se, shvatio je da za njega počinje sasvim novi život.

'Moje je tijelo, može se reći, bilo polumrtvo. Nisam mogao ni najlakši pokret napraviti. Teško je bilo prihvatiti da ne možeš micati tijelo, da ne možeš hodati , ja neko vrijeme nisam mogao držati vilicu i jesti. Hranile su me sestre i dodavale mi i vodu. To je jedno iskustvo koje je teško shvatljivo zdravom čovjeku koji takvo što nikad nije doživio', rekao je Mate Tadić. .

Bilo je mu je to najveće iskušenje u životu. Sam kaže da je u svemu imao i sreće.

'Poslije su mi liječnici priznali da su sve opcije bile otvorene i da je sve moglo završiti na kobno. Mogao sam možda završiti u kolicima zauvijek', dodaje Mate Tadić.

Vlastitom upornošću, i on je uspio ponovno stati na svoje noge. Svakodnevno vježba dvaput po sat vremena i redovito odlazi na rehabilitaciju. Vratio se u samostan, piše za vjerske časopise …i Mati i Deanu, život se pomalo vraća u rutinu.

www.dnevnik.hr