Zamisli da se nalaziš u koncertnoj dvorani i da slušaš zvukove vrlo ugodne glazbe, kada se najednom sjetiš da si zaboravio zaključati svoj auto. Bojiš se za auto, ne možeš izaći iz dvorane, i ne možeš uživati u glazbi. To je savršena slika života kakvog živi većina ljudskih bića.
    Onima koji imaju uši da čuju, život je simfonija, ali zaista se jako, jako rijetko nađe ljudsko biće koje čuje tu glazbu. Zašto? Zato što su zaokupljeni slušanjem buke koju u njihovim glavama stvaraju njihova uvjetovanost i programiranost. To, i još nešto: njihove navezanosti. Navezanost je najveća pogibao za život.
    Da bi zaista mogao čuti simfoniju, tvoje uho mora biti pažljivo ugođeno za svaki instrument u orkestru. Kada počneš uživati jedino u zvuku bubnja, prestaješ slušati simfoniju jer je zvuk bubnja iznakazio zvukove drugih instrumenata. Možeš više biti sklon zvuku bubnja, ili violine, ili klavira - to nije na štetu jer sklonost ne šteti tvojoj sposobnosti slušanja i uživanja u drugim instrumentima. Ali onoga trenutka kada sklonost prijeđe u navezanost, postaješ neosjetljiv za druge zvukove, najednom ih počneš podcjenjivati, postaješ slijep za te instrumente kojima spuštaš cijenu daleko ispod njihove vrijednosti.
    Promatraj sada osobu ili stvar na koju si se navezao, nekoga ili nešto čemu si pridao moć da te čini sretnim ili nesretnim. Promatraj kako si manje osjetljiv za ostale stvari u svijetu jer si svu pažnju usmjerio na to da dođeš do te osobe ili stvari, da je zadržiš i uživaš isključivo u njoj, isključujući tako druge stvari i osobe.
    Promatraj kako si postao tvrd jer si opsjednut tom osobom ili stvari.
    Imaj hrabrosti uvidjeti kako si postao slijep i pun predrasuda u prisutnosti objekta svoje navezanosti.
    Kada to uvidiš osjetit ćeš snažnu želju da se otarasiš svake navezanosti. Problem je: kako?
    Nema pomoći od odricanja i izbjegavanja jer prekrižiti zvuk bubnja opet dovodi do toga da postaješ tvrd i neosjetljiv kao kada se usredotočiš samo na bubanj.
    Ono što ti je potrebno nije odricanje, nego razumijevanje, svjesnost.

    Ako tvoje navezanosti uzrokuju patnju i tugu, to je nešto što će ti pomoći da razumiješ.

    Također će ti pomoći ako si barem jednom u životu okusio slobodu i radost koju donosi nenavezanost.

    Isto tako pomaže svjesno opažanje zvukova ostalih instrumenata u orkestru.

    Ali, nema zamjene za svjesnost koja ti ukazuje na to koliko gubiš i patiš kada precijeniš bubanj i oglušiš za ostatak orkestra.
    Onoga dana kada se to dogodi nećeš više govoriti svojim prijateljima: "Kako sam sretan zbog tebe!", jer ako to kažeš onda ćeš laskati njegovu egu i manipulirati njime tako da će ti opet htjeti ugoditi, a u sebi ćeš stvoriti uobrazilju da tvoja sreća ovisi o tvom prijatelju.
    Radije reci: "Kada smo se ti i ja sreli, došla je i sreća." Tako ni njegov ni tvoj ego neće zatrovati sreću. Nitko od vas ne može si pripisati zaslugu za nju; zato ćete se moći rastati bez navezanosti jednog na drugo. Takav stav omogućuje i iskustvo koje je vaš susret stvorio jer niste uživali jedno u drugome, nego u simfoniji koja se pojavila tijekom vašeg susreta.
    A kada dođeš u novu situaciju, do druge osobe ili posla, nećeš sa sobom vući stara čuvstva. I tada ćeš doći do radosnog otkrića da se i tu javlja simfonija, s različitom melodijom u novoj situaciji, i tako opet u sljedećoj, i u sljedećoj...
    Od sada ćeš živjeti od jednog trenutka do drugog potpuno uronjen u sadašnjost, noseći sa sobom tako malo toga iz prošlosti da će se tvoj duh moći provlačiti kroz iglene ušice. Tako će te malo ometati brige za budućnost, koliko i nebeske ptice i cvijeće na polju. Nećeš biti navezan ni na jednu osobu ili stvar jer ćeš imati razvijen ukus za simfoniju života. I voljet ćeš život sam sa strastvenom navezanošću cijelog svog srca i cijele svoje duše, cijelog razuma, i svom svojom snagom. Uvidjet ćeš da putuješ kroz život neopterećen i slobodan kao ptica na nebu, stalno živeći u Vječnom Sada. I pronaći ćeš u svojem srcu odgovor na pitanje: "Učitelju, što moram činiti da postignem život vječni?"