Sjećam se dobro onoga dana kad su naše kćeri sa školskom torbom , nasmijana lica, veselo mahale na putu do škole. Pratila sam ih zamagljenog pogleda i sa knedlom u grlu.

Toga sam se dana vrtela po stanu, razmišljajući o trenucima kad su još bile male. Sjela sam na pod dnevne sobe i otvarala albume sa slikama, gledajući na njima mala bića koja uče svoje prve korake...Film se vrtio bez tona, a u meni  se podizala bura osjećaja. Bože, gdje je  samo prošlo to vrijeme, mislila sam.Jesam li dovoljno dala sebe i svoje ljubavi prema njima?Hoće li danas, sutra, biti pošteni mladi ljudi spremni na borbu, spremni na život? Što me još čeka kod njihovog daljnjeg odrastanja?

Prošlo je tomu već jedna decenija, a u meni još uvijek ista pitanja, još uvijek ista bura osjećaja. Sada me već dobro poznaju..znaju što se u meni događa, pa mi snažno zagrle na odlasku ponavljajući:" Ne brini mama, ono što si nam ti i tata dali i naučili, vodi nas na putu."Takvi me odgovori redovito bace u suze...isplačem cijelu dušu....

Ne znam da li me to jača ili slabi....no gledam njihovo odrastanje , sa svim popratnim simptomima koje donosi pubertet ,sa više tolerancije... Promatram mlade njihove dobi koji me na poslu okružuju...pitam ih kako oni gledaju na stvari oko sebe..na svijet koji ih okružuje....

Govore mi otvorenog srca o svojim iskustvima odrastanja..traženja, o svojim sukobima s roditeljima.Pričaju mi o svojim padanjima i dizanjima...

Ima nade , mislim si , dok ih slušam...Možda izgledaju kao izgubljena generacija, buntovni i neobuzdani...no to je njihov put odapete strijele..koja ponekad nošena vjetrom promijeni svoju putanju, ali hvala Bogu bez večeg odstupanja....

Kako napeti luk, kuda ciljati?Gotovo svaki roditelj bira svoj cilj... a dijete gleda u neku drugu točku.  Kako uskladiti naše želje i želje djeteta, a da ne bude odapinjanje u prazno?

Opet se vračam na prve školske dane, trenutke kada sam postalna svijesna da vrijeme nemilice leti i da se moram pripremiti na skoro odvajanje. Oštra bol u srcu...grčim se.Ta oni su dio mene i bit će dokle god živim. Kako im otvoriti vrata i reči: "Idite u život, put vam je otvoren,.", a onda pogledom lutati po praznim sobama, noću se buditi i osluškivati njihove korake povratka sa večernjeg izlaska?

No nekad se sudbina posklizne, poput kapi na prozoru, i teče neočekivano nekim novim stazama.U prvim sam trenucima bila u šoku, nesposobna prstima promijeniti tok kretanja, dok su mi oči bile prozori...sa bezbrojnim kapima..suza...koje nisam brisala. Bilo je to vrijeme bolnog prihvačanja. U tišini sam razmišljala, borila se sama sa sobom.

Otišle su svojom odlukom i sa nadom da će im u domovini biti dani ispunjeni nekim večim vrijednostima.Danas, kad ih gledam i slušam, znam da se isplatilo.Danas , iako često daleko od njih, bliža sam im nego ikada.Baš kao i meni što su roditelji bliži bili kad sam u daleke vode zaplovila. Ništa nisu očekivali...pustili su me da kročim nekim novim stazama.Dali su mi ono što su jedino znali: Volju za život i potrebu da radim i stvaram.

Otišli su prebrzo sa ovoga svijeta , a da im nisam uspjela reči koliko sam im zahvalna za za ruke koje su luk držale i odapele. Odapele mene, danas majke, koja ništa drugo ne očekuje osim da mi djeca u životu budu ispunjena...

Sat kuca neumoljivo, istim ritmom, bez prestanka, bez ručnog navijanja. Hoće li se moje nade i očekivanja ispuniti?

Novo je vrijeme, nove generacije. I ja sam još strijela koja leti.Hoću li se na svom putu kroz vrijeme i prostor sresti sa sa našim odapetim strijelama?To je pitanje, koje vjerujem muči svako dijete podjednako kao i roditelja.

Zatvaram oči i puštam se sjećanjima.Bosonoga trčim prostranim livadama moga djetinjstva. Čini mi se da još jučer bilo je ,a prošlo je gotovo pola stoljeća.Kad bi se barem dalo zaustaviti ono vrijeme...samo na tren..i uživati u bezbrižnim trenucima, pod zaštitom svojih roditelja.

Ali stvarnost me vrača na čvrsto tlo.Sada sam odraslo dijete koje zna da je nemoguće ispuniti sva očekivanja.Jer život je nemirno more, puno bure, a malo bonazze...Pogled uperen ka horizontu sa kormilom u ruci, a ruke otežale od upravljanja.Jedra vijore, vjetrom napuhana....Valovi njišu barku i djeteta i roditelja......Obala je daleko, jutarnjom maglom okupana. Hoćemo li u starosti zajedno šetati istim pješćanim uvalama ? Hoće li odrasla djeca držati za ruke  pognutu staricu,starca... i reči:" Hvala ti mama! Hvala ti tata!"