Je li ti ikada upalo u oči da se oni koji se najviše boje umrijeti najviše boje živjeti, da bježeći od smrti, bježe od života?
    Zamisli nekog čovjeka koji živi u potkrovlju, u rupi od stana bez svjetla i ventilacije. Boji se sići niz stepenice jer je čuo da su neki pali niz njih i slomili vrat. Nikada ne bi prešao preko ceste jer je čuo da su već tisuće ljudi pregaženi na cestama. I naravno, ako ne može prijeći preko ulice, kako će onda prijeći preko oceana, ili kontinenta, ili iz jednog svijeta ideja u drugi? Taj čovjek drži se rupe u potkrovlju pokušavajući se sačuvati od smrti. I, čineći to, istodobno se 'sačuvao' od života.
    Što je smrt? Propadanje, ispuštanje nečega iz ruku, pozdrav 'Zbogom'. Kada se lijepiš, odbijaš pustiti, odbijaš reći 'Zbogom', opireš se smrti. I, iako ti to možda ne shvaćaš, tada se, također, opireš i životu.
    Jer, život je u pokretu, a ti si zaglibio, život teče, a ti stao, život je pokretljiv i slobodan, a ti si ukočen i smrznut. Život sve odnosi sa sobom, a ti žudiš za stabilnošću i stalnošću.
    Ti se, dakle, bojiš i života i smrti jer se lijepiš.
    Kada se ni na što ne lijepiš, kada se ne bojiš da ćeš išta izgubiti, onda si slobodan da možeš teći kao planinski potok koji je uvijek svjež, svjetlucav i živ.
    Ima ljudi koji ne mogu podnijeti misao na gubitak rođaka ili prijatelja, radije ne razmišljaju o tome. Užasavaju se staviti u pitanje i izgubiti omiljenu teoriju, ideologiju ili mišljenje, ili su uvjereni da nikada ne bi mogli živjeti bez ove ili one dragocjene osobe, mjesta ili stvari.
    Znaš li na koji način možeš izmjeriti stupanj svoje krutosti i mrtvila? Promatraj koliko boli osjetiš kada izgubiš dragocjenu ideju, osobu ili stvar. Bol i tuga razotkrivaju tvoju prilijepljenost, zar ne? Zašto toliko tuguješ kada umre netko koga voliš ili kada izgubiš prijatelja? Nikada nisi uzeo vremena da ozbiljno razmisliš o tome kako se sve stvari mjenjaju, kako sve prolazi i umire.
    I zato te smrt, gubitak i razdvojenost tako iznenađuju. Odabrao si život u malom potkrovlju svojih iluzija utvarajući si da se stvari nikada neće promijeniti, da će uvijek ostati iste. Zato kada život probije unutra i uništi tvoje iluzije, osjećaš toliku bol.
    Da bi mogao živjeti, moraš se suočiti sa stvarnošću. Tada ćeš odbaciti strah od toga da ćeš izgubiti ljude, i razvit ćeš ukus za novost, promjenu i neizvjesnost. Odbacit ćeš svoj strah i bit ćeš pun iščekivanja, te ćeš s dobrodošlicom dočekivati nepoznato i neznano.
    Ako tražiš život, onda ovdje imaš jednu vježbu koja bi mogla biti bolna, ali ako je mogneš izvesti, donijet će ti radost slobode.

    Ispitaj postoji li bilo što ili bilo tko čiji bi ti gubitak uzrokovao tugu. Ti si možda jedan od onih koji ne mogu podnijeti čak ni pomisao na smrt ili gubitak roditelja, prijatelja, voljene osobe. Ako je tomu tako, i u onoj mjeri u kojoj je to tako, ti si mrtav. Ono što moraš sada učiniti jest suočiti se sa smrću, gubitkom i odvajanjem od voljenih stvari i osoba.

    Zamišljaj te osobe ili stvari jednu po jednu kao da su mrtve, izgubljene ili zauvijek odvojene od tebe, i u svom srcu reci im: 'Zbogom!' Svakoj od tih osoba i stvari reci: ' Hvala i zbogom!'

    Iskusit ćeš bol i iskusit ćeš nestanak prilijepljenosti. Tada će se još nešto pojaviti u tvojoj svijesti - osamljenost, samoća koja raste i raste, i postaje beskrajno prostranstvo neba. U toj osamljenosti je sloboda. U toj samoći je život.
    U toj neprilijepljenosti nalazi se prihvaćanje prolaznoga i želja da uživaš, okusiš i raduješ se u svakom trenutku života, koji je sada postao još slađi jer je oslobođen tjeskobe, napetosti, nesigurnosti; oslobođen je straha od gubitka i smrti koji uvijek prati želju za stalnošću i prilijepljenošću.