ŽIVI POKOPANI

 

22 rujna

 

Čovjek je u kratko vrijeme izgubio svoju voljenu ženu

i svoga sina jedinca. Pošao s am s njim na groblje.

Trenutak pun bola.

Tu je sa svojom ženom i svojim sinom taj čovjek

pokopao i najveći dio vlastita života.

Dugo smo tu stajali, nijemi od bola.

Nakon nekog vremena prošetao sam opet

malo grobljem, tim gradom od mramora i kamena.

U to vrijeme na groblju nije bilo nikoga.

Između uređenih grobova vidio sam i one druge,

zarasle u travu i korov, zapuštene.

Već godinama tu nitko nije bio.

Zaboravljeni mrtvi!

Misli mi se zatim preniješe u grad živih.

Da netko zaboravlja mrtve,

to se još nekako može razumjeti.

Mrtve to više ne boli.

Ali u gradu živih

zaboraviti bližnjega, možda vlastitoga oca,

vlastitu majku, najbližu rodbinu -

žive pokopane u ravnodušnosti

koja kao smrtni korov sve nadrasta -

to je sramota nedostojna čovjeka.

Zato pazi da se takvo groblje ne raširi negdje

i u tvojoj okolici, u tvojoj kući.

 

PHIL BOSMANS