Od kad sam ušla u pubertet bila sam zadužena za neke kućanske obaveze. U početku je to bilo brisanje prašine, metenje poda, a kasnije su i zadaci su rasli. Do svoje 16 god. znala sam kuhati osnovna jela uz pomoć jednostavnih maminih recepata jer su roditelji radili. Također,  pola ljetnih praznika u srednjoj školi radila sam po uredima, zbrajala koliko hrane su restorani sinoć „izbacili“, stavljala pečate na račune...

 

S jedne strane to je divno jer sam danas zahvalna roditeljima što imam naviku rada i znam dobro održavati kućanstvo. Obično sam sitničava priznati sebi da nešto dobro radim, no ovdje uistinu nemam sumnje.

 

A gdje je onda druga strana medalje?

Nakon faksa zaposlila sam se i radila sam u nekoliko tvrtki. Iako sam imala sreću s dobrim poslovima i poslodavcima, u jednoj sam firmi otišla nakon što sam se razboljela – dizala bi se od stola i osjećala vrtoglavicu, a doktorica je samo rekla „ova količina stresa nije za vas, nije vam ništa, no dugoročno ništa dobro se ne piše“. To mi je bio dovoljan znak da stanem na loptu i razmislim što želim u životu.   Otišla sam skroz u drugom smjeru, htjela sam raditi posao koji volim, no imati obitelj i djecu. Da bi to dvoje spojila, a da nije na štetu jedno drugoga odlučila sam se za svoj posao. Moji ukućani podržali su me u tome i sve je bilo brzo riješeno.

 

No suprotno mišljenju kako je lijepo biti kod kuće i kako samo uživaš, polako izranjaju na površinu svi moji strahovi i predrasude. Trenutno nemam toliko posla, stoga se više posvećujem kućanstvu, brinem  o sebi (idem na fitnes, meditiram, čitam),... Jako se trudim da moji ukućani osjete da sam doma, od zdrave i fine prehrane, do toga da naš dom bude oaza odmora i predaha. Znam, znam, hrpa mojih prijateljica zamijenila bi se sa mnom. Ali ono što me muči i što pokušavam sama sebi objasniti je predrasuda da kućanski poslovi nisu rad, tj. da iako žena ne radi i ne doprinosi financijski njezin rad je i te kako cijenjen i prihvaćen. Bojim se da je to uvjerenje tako duboko ukorijenjeno u naš narod, nas same, mene i da to čupam iz pete.

 

U praznom hodu, često osjetim nedostatnost, osjećaj ne radim dovoljno, ne privređujem.

Znam da to ime veze s voljenjem sebe, te mi je jasno da je neprihvaćanje mog položaja, osjećaj nedostatnosti u biti samo moj problem jer moji ga ukućani ne vide. Dakle, na meni je da uvidim koliko je bitno i vrijedno ostvariti topao i divan dom jer tada i prema van možemo još bolje djelovati i biti efikasniji. A to je naročito bitno kad dođu djeca.

 

Što dovodi do druge predrasude „ona je doma jer ima djecu, a što ćeš ti doma“.  Još dok sam bila mala, u šetnji mojim malim gradom, znali smo sresti jednu zgodnu ženu i obično bi bake ili mame koje su nas okruživale rekle „ali to joj je sva briga, i sve pričesti, svi vrtići, knjige,...“ . Da, od uvijek se s malo omalovažavanja gledalo na te žene koje se posvećuju sebi, imaju vremena za sebe. Nikad se do sada nisam pitala kako se je ta žena osjećala u maloj sredini, kad si u 40toj, a nisi udata, nemaš djecu,...mora da su joj zagorčavali život na svakom koraku....Tako i ne čudi osjećaj da bi moj boravak kod kuće bio više opravdan da imam djecu, a ovako baš i ne.

 

S jedne strane znam da sam radila godinama, da je u redu malo opuštenije raditi, organizirati se kako mi odgovara tako da se mogu posvetiti sebi, a opet brinuti na miran, podržavajući način (bez kaosa i žurbe što sve moram) o svojoj obitelji, dok s druge strane pokušavam posložiti glavu i osvijestiti da sva ljudska bića koja rade vrijede koliko god da zarađuju. Vrijednost nije u novcu, već je vrijednost u nama, našim rukama, trudu koji smo uložili za svoje bližnje. A ja se trudim i volim ih.