Neki dan sam se iznenadila kad sam shvatila da ima stvari koje ne mogu reći svojim roditeljima. Ne radi se tu ni o čemu posebno, ali istina nije prihvatljiva.

Iako cijelu godinu pozivam prijatelje i rodbinu da me posjete, svi se sjate baš u rujnu. Tada se zna desiti da iz vikenda u vikend imamo goste; jedni idu u kupovinu, drugi u ZOO,.. koliko god da ih volim, jer sve je to moja uža obitelj i bliski prijatelji, diktirani tempo zna biti iscrpljujući i naporan.

Ove godine kod dogovaranja datuma kad bi tko došao,  suprug i ja zaključili smo da nam vrijeme baš i ne odgovora. Trenutno on puno radi, putuje, završava neke projekte i često bude preumoran za bilo što. Najčešće se tada jedino doma opusti, odmori, dovede ponovo u red. A gosti i odmor ne idu zajedno. I tako smo, na kraju, pomaknuli posjete za dva-tri tjedna. Neki su razumjeli ili je bar to tako izgledalo. 

No upravo, prije nego sam isto rekla roditeljima, slučajno (ili ne) sve sam spomenula sestri koja se je silno iznenadila „Što? Zar ti misliš da bi oni to razumjeli i shvatili?“ Hm? Uopće nisam o tome razmišljala na taj način. Ta govorim istinu, valjda je u redu odrediti kad mi odgovara imati posjetu u vlastitom domu? Osim toga nismo otkazali posjete, samo ih pomaknuli za dva-tri tjedna?!

I onda sam malo film vratila natrag u prošlost. Sjetila sam se situacije kad smo kao djeca, sestra i ja (no ja organizator), napisale pismo mami. Više ni ne znam što je točno pisao unutra, niti što smo htjele reći, ali krajnji rezultat je bio kaotičan. Kad smo se vratile iz škole, mama je samo plakala, a otac nas je mrko gledao uz rečenicu „gle, što ste napravile!“. Moram li uopće spomenuti koliko krivnje i srama smo sestra i ja osjećale. Drugi dan, sve se je zguralo negdje pod tepih i sve je bilo kao nekad, osim što više nismo govorile sve iskreno.

Nemojte me krivo shvatiti, dolazim iz normalne obitelji (iako i definicija normalnog je za svakoga drugačija) i roditelji su nam uistinu dali sve što su mogli. Dapače, u nekim dobrim namjerama (i ograničenjima zbog istog) čak su i pretjerali. Mama je ta koja je brinula o prehrani, školi, obavezama,...i znalo se je desiti da malo previše diktira kako se moramo ponašati.  Jasno, takvih roditelja ima puno, stoga kažem, jedna smo normalna obitelj.

Danas, kao odrasla osoba koja povremeno brine o nećecima, trudim se da se hrane pravilno, da uživaju, igraju se, no povrijedi me kada im nešto zabranim, pa se dure ili prigovaraju. Uvijek se ponovo preispitujem, da nisam krivo postupila....tako da sada, puno više razumijem moju mamu u trenutku kad je pročitala pismo, njenu tugu, jad, a možda i osjećaj da smo nezahvalne jer ona sve daje za nas. A davala je, i danas to čini.

Da, imala je pravo moja sestra kad je rekla da roditelji ne bi razumjeli razlog otkazivanja posjeta. Jer kako da shvati netko tko je često u životu išao protiv sebe? Svaki dogovor u našoj kući bio je poštivan (čak i unatoč glavobolji odlazilo se je na dogovor), svaki zadatak je morao biti obavljen (bez obzira na umor ili bol u leđima), svaki običaj je bio obavezno održan (jer tako je to bilo generacijama i tako poštujemo svoju tradiciju). A ponekad sve na silu ili „da se malo pomučimo jer nije tako strašno“.

Moji roditelji divni su ljudi koji su mi dali sve što su mogli, no na život su gledali i još uvijek gledaju drugačije nego ja sada. Kad sam bolesna, ostanem ležati; kad sam umorna ne moram peglati; kad mi se ne da, ne trebam izlaziti; tako ni goste ne moram imati ako mi je gužva ili se ne osjećam dobro. I zato, da ih ne povrijedim, ali i da izbjegnem sve one moguće upitne poglede, nisam rekla skroz istinu. I shvatili su.

Ipak sretna sam da u mojoj sadašnjoj obitelji mogu reći sve što mislim. Dapače, potičemo jedno drugo da se izrazimo, a čak i tada se zna desiti da bude kasno, da trpimo danima, onda stvari izlete van kao bujica. Što i ne čudi, većina nas nije nikad naučila izraziti svoju ljutnju („a što tebi fali da bi se ljutila?“), ili  strah („ma daj imaš svjetlo i mi smo tu, čega bi se bojala“),...jednostavnih primjera ima bezbroj.

Po sebi vidim kako se ponekad mučim s izgovaranjem. Danima me gnjave afte, a ne mogu shvatiti što me to tiska iznutra. Tek nakon par dana shvatim, a i onda mi je teško izraziti se. Najčešće tada kažem „moja štitnjača ti želi reći...“ jer sam svjesna ako progutam to nešto, štetim svom zdravlju, mojoj štitnjači. A sve ovo potvrđuje činjenica koliko žena u Hrvatskoj boluje od problema sa štitnjačom. Drage moje, treba početi govoriti, izraziti istinu i reći i ono što boli jer tek tada može biti iscijeljeno.

A izraziti sve što mislimo vrhunac je ljubavi jer tada drugu osobu potičemo razmisli o temi, da vidi stvari iz drugog kuta. Sami sebe poštujemo više jer držimo do unutarnjeg osjećaja. Upravo zato očekujem od svoje obitelji i dragih prijatelja da kad zabrijem nešto, kažu „gle, to ne valja.  Nije u redu zbog toga i toga.“ Jedino iskren prijatelj koji brine za nas to će se usuditi reći i pomoći u traženju rješenja. Stoga ja bi se usudila reći – da su zdravi odnosi (ne samo obitelji) oni gdje se iskreno može reći sve čak i onda kad boli.