Već neko vrijeme kipi i tinja, polako, u meni želja da misao izađe van. A  kako da izađe van kad nije čista i umivena, počešljana  i dotjerana? Pa mislim si, možda nitko neće primjetiti, da nije oprala kosu, da su ruke žuljevite i grube, da roba nije nova i da već duuugo ni skim nije pričala.

A što kad bi je našminkala, ostalo nešto od karnevala crvene za usne i plave za oči, no kad tako izgleda kao karikatura i tako samo još više naglašava blijedo i ispijeno lice. Dobro, mislim, ako je pošaljem u gužvu, izgubit će se nekako i nestati u gomili, stopit će se sa sebi sličnima, no misao ne želi biti na ulici, u blatu neistine zajedno s ostalim neiskrenostima i neistinama, ona je gorda i posebna.

Možda da je objavim u nekom prihvatilištu ili domu za nezbrinutu djecu, no hoće li oni razumjeti što im poručuje, nisu oni još prošli dovoljno dug put do mudrosti.

Mučeći tako i sebe i nju utonem u neki polusvjesni trenutak, krzmajući se oko odluke, primjetim neki srebrni tračak koji nezaustavljivo hita, negdje iz predjela srca, tanak i neugledan, jedva vidljiv, no sav radostan i bezbrižan, ne hajući za izgled i gdje će otići, dobro je došao i na ulici, i u prihvatilištu, najbolje se osjeća sav musav od igre s djecom, dok na sav glas obznanjuje: volim vas, volim vas, sve vas, baš me briga kakvi ste naizled, se dok u vama tinjaju tračci poput mene...