Ne znam da li ste ikad bili u Velikoj Britaniji... no ja sam tamo, u početku, stalno bila u šoku. Silno mi je nedostajalo sunce, njegov sjaj, toplina i ujutro kad bi otvorila oči i pogledala kroz prozor „a ne, opet ovaj jad vani“. No kao i ovdje, obaveze su te koje nas natjeraju da se dignemo i krenemo u dan. Ulaskom u autobus dočekao bi me slijedeći šok – vozač koji se LJUBAZNO NASMIJE i ponudi mi kartu. Wow što je s njim? Zar ovo vrijeme na njega ne utječe? I tako je bilo više manje svuda... Taj duh ljubaznosti provlači se kroz cijeli grad, ljude, strukture (ili bar one koje sam ja kao običan građanin susretala). Englezi kao da znaju da se treba raditi, da rade ono što su izabrali, ili ako im se ne sviđa da uvijek mogu probati naći nešto drugačije i bolje. Ne brine ih toliko promjena vremena, sivilo ili sunce, oni se trude biti bolji i napraviti svoj posao najbolje što znaju.
Ne želim vući groznu paralelu i reći da kod nas ljudi ne rade svoj posao i da se ne trude, jer to nikako nije točno. No često mi se čini da lako dozvolimo promjenama vremena da utječu na naše raspoloženje. Tada je kaos u gradu, svi trube, nervozni su, mrmljaju psovke sebi u bradu. A što bi tek bilo da živimo u jednoj kišnoj Irskoj, Velikoj Britaniji?
Osmjeh nikoga ne stoji novaca, a taj osmjeh daje vedrinu, bliskost. Osmjeh daje do znanja da nam je stalo do sugovornika, kako njemu ili njoj možemo pomoći, uslužiti ih? Osmjeh daje do znanja, da nismo sebični jer čak i kad nam je teško ne želimo svoj jad i tugu prebaciti na druge oko nas. Osmjeh se vraća osmjehom, stoga čak i kad niste dobro netko drugi će Vas nagraditi. I krajnje osmjeh i optimizam, daju nam više snage i vjere da zajedno napredujemo i gradimo ovaj naš grad, našu zemlju, naš planet. Stoga danas ili sutra, kad nekog sretnete, pokažite svoje srce, svoj osmjeh.