ZAŠTO SE VIŠE NE MOŽE IGRATI

 

8. rujna

 

Velik je gubitak, strašno osiromašenje

ako čovjek više ne može sanjati, ako se više ne može igrati,

ako je presahla svaka maštovitost.

Možda si prebogat u skupim beživotnim stvarima,

koje samo služe imngeu i trebaju urediti tvoju fasadu

u jednom dvoličnom, licemjernom svijetu.

Možda si previše studirao

pa je vrijeme bajki za tebe definitivno prošlo.

D r ž im da je jako loše ako su bajke i misteriji

danas prognani daleko od škole,

ako sveučilišta postaju tvornice znanosti.

Ljudi umiru od puke djelotvornosti, učinkovitosti.

Nestalo je maštovitosti. Ljude planski i kompjutorski

uključuju u radne procese. Tu oni moraju samo jedno:

nesmetano funkcionirati. I u sportu je sve manje riječ

o radosti u igri, a sve više je riječ o novcu,

katkad o jako mnogo novaca.

Z a š t o mora čovjek, kad postane veći, izgubiti svoje

djetinjstvo, a najčešće i svoju sreću?

Zašto se ne može igrati, jednostavno zato jer ga to veseli,

ne želeći da bude najbolji i sruši svjetske rekorde?

Zašto više ne može sanjariti i činiti lijepo radi lijepoga,

a ne brinuti se za to koliko će od toga imati koristi?

Zašto svi snovi, sve igre i sva maštovitost

moraju ustuknuti pred bezobzirno

proračunatim interesima?

 

PHIL BOSMANS