ZAŠTO SE NE TREBA BOJATI

SAMOĆE

 

Bez samoće, Ljubav neće dugo ostati ostati pored vas.

Jer i Ljubavi treba odmor, kako bi mogla da leti nebesima i pokaže se u drugim oblicima.

Bez samoće, nijedna biljka ili životinja ne mogu preživjeti, nijedna zemlja nije dugo plodna, nijedno dijete ne može naučiti što je život, nijedan umjetnik ne može stvarati, nijedan se posao ne može  razvijati i preobraziti.

Samoća nije odsustvo Ljubavi, već njena dopuna.

Samoća nije odsustvo društva, već trenutak u kojem naša duša ima slobodu da razgovara sa nama i pomogne nam da donesemo odluke o svom životu.

Stoga, neka su blagoslovljeni oni koji se ne boje samoće.

Neka se ne plaše vlastitog društva, neka ne traže očajnički nešto čime bi se bavili ili razonodili ili o čemu bi prosuđivali.

Jer onaj tko nikada nije sam ne poznaje više samoga sebe.

A tko ne poznaje sebe počinje se bojati praznine.

Ali praznina ne postoji.

U našoj duši se krije ogroman svijet koji čeka da ga otkrijemo.

Tamo je, netaknute snage, ali toliko neistražen i moćan da se bojimo prihvatiti njegovo postojanje.

Jer činjenica da smo otkrili tko smo primorava nas da prihvatimo to da možemo mnogo više od onoga na šta smo navikli.

A to nas plaši.

Bolje je ne riskirati toliko, budući da uvijek možemo reći: “Nisam učinio ono što je trebalo jer mi nisu dopustili.”

Lakše je. Sigurnije je. Ali to istovremeno znači odreći se svlastitog života.

Teško onima koji radije prožive život govoreći:

“Nisam imao priliku!”

Jer svakodnevno će još više produbljivati jamu vlastitih ograničenja, i doći će trenutak kada više neće imati snage da pobjegnu iz nje i ponovo pronađu svjetlost koja sije nad njihovim glavama.

A blagoslovljeni su oni koji kažu: “Nemam hrabrosti.”

Jer oni razumiju da nisu drugi krivi.

I prije ili kasnije naći će vjeru potrebnu da se suoče sa samoćom i njenim tajnama.

Paulo Coelho