Moramo zahtijevati da se svaka norma’ konsenzusne stvarnosti dokaže kao instrument poštenja i slobode. Ako one to nisu, zašto bismo ih trebali poštivati? Norma je da naša djeca primaju cjepiva, iako je to zapravo rat protiv njihovog imunološkog sustava. Norma je da djeca moraju dobiti ‘dobro obrazovanje’, iako je to novogovor za dobru indoktrinaciju konsenzusnom stvarnošću. Što su škole danas? “Laboratoriji za pokuse na mladim umovima, centri za uvježbavanje navika i stavova koje korporativno društvo traži. Obvezno obrazovanje služi djeci tek usputno; njegova je stvarna svrha pretvoriti ih u sluge”

Piše: David Icke

Ovo što slijedi izvrsna je simbolična priča o načinu na koji ‘norme’ postaju prihvaćene bez pitanja, pa čak i bez znanja o tome odakle potječu. Netko mi ju je poslao preko moje web-lokacije.

Počnite s kavezom u kojem je pet majmuna.

Unutar kaveza objesite bananu za konopac i pod nju stavite ljestve. Uskoro će neki od majmuna doći do ljestava i početi se penjati prema banani. Čim dodirne ljestve, poprskajte sve druge majmune hladnom vodom. Nakon nekog vremena, pokušat će neki drugi majmun, uz isti rezultat – svi drugi majmuni bit će poprskani hladnom vodom.

Uskoro, kada se neki majmun bude pokušao popeti po ljestvama, drugi majmuni pokušat će ga spriječiti. Sada izbacite hladnu vodu. Izvadite jednog majmuna iz kaveza i zamijenite ga novim. Novi majmun vidjet će bananu i pokušat će se popeti ljestvama. Na njegovo iznenađenje i užas, napast će ga svi drugi majmuni. Nakon još kojeg pokušaja i napada, znat će da će ga, pokuša li se popeti po ljestvama, drugi majmuni napasti. Nakon toga, uklonite još jednog od izvornih pet majmuna i zamijenite ga novim.

Pridošlica će krenuti prema ljestvama i bit će napadnut. Prethodni pridošlica entuzijastično će sudjelovati u kažnjavanju! ^ Isto tako, zamijenite trećeg izvornog majmuna novim, zatim četvrtog, i naposljetku petog. Svaki put kada najnoviji majmun krene prema stepenicama, bit ce napadnut.

Većina majmuna koji ga tuku nema pojma zašto im nije bilo dopušteno da se popnu ljestvama ili zašto sudjeluju u udaranju najnovijeg majmuna. Nakon što zamijenite sve izvorne majmune, nijedan od preostalih majmuna nikada nije bio poprskan hladnom vodom. Usprkos tome, nijedan majmun nikada se više neće približiti ljestvama kako bi pokušao uzeti bananu. Zašto ne? Jer koliko oni znaju, oduvijek je bio takav običaj!

 

Razotkrivanje normi

Mi stvaramo naš vlastiti svemir, koji je jedinstven. Što više redefinirate svoju stvarnost u odnosu na konsenzus, to ćete više ‘stršiti’ iz gomile i izdvajati se od ostalih. Razlog zašto Iluminad nastoje gurnuti takve ljude natrag u stado u tome je što su oni prijetnja samoj konsenzusnoj stvarnosti o kojoj Matrix ovisi. Oni pokazuju da postoji više od jedne moguće stvarnosti. Vizionari su opasni ljudi za Iluminate i oni ih se žele osloboditi. Svojeglavci su noćna mora za manipulatore konsenzusne stvarnosti. Svijetu je potrebno izbijanje globalne epidemije virusa STRS-a – sindroma težnje k revidiranju stvarnosti. Potrebni su nam svojeglavi ljudi koji djeluju spontano, slobodnih misli i životnog stila, koji prihvaćaju samo one trenutne ‘norme’ koje poštuju slobodu, a ne ropstvo.

Što se više udaljavate od kolektivnih normi, to više skidate lance kolektivne stvarnosti i Matrixa. Svaki put kad nam kažu da nešto radimo ili vjerujemo, bez obzira koliko to bilo svakidašnje, vrijedi razmisliti: «A da, a tko je tako odlucio?» Odgovor će gotovo uvijek biti: «Nemam pojma.» Zašto našim životom upravljaju ‘norme’ kojima ne možemo čak ni utvrditi izvor? Ali tako je cijelo vrijeme. To nas vodi do sljedećeg: «Zasto bih to trebao raditi ili vjerovati?» Iz kojih bih razloga trebao slijediti tu normu? Odgovor na to uvijek će glasiti nešto poput: «Moras tako postupiti, svi to rade». Ja tako moram raditi? Tko to kaže? Ja sam Beskrajno jedno, ne trebam raditi ili vjerovati ništa što ne želim. I neću. Još bolje, nemojte ni postavljati ta pitanja, znajte odgovore. Iz vlastitog iskustva mogu reći da jednom kada počnete zahtijevati da ‘norme’ zasluže svoje mjesto u vašem životu, shvatite kakve su bezumne budalaštine upravljale vašim mislima i ponašanjem. Kao u priči o carevom novom ruhu. Norma koja vrijedi za sve norme je da se obično ispostavi kako su one obične gluposti. Nekoliko primjera:

Norma: Homoseksualnost je pogrešna ili se barem o njoj ne bi trebalo govoriti. Ona je neprirodna.

Gluposti: Kakav god bio oblik našeg tijela, možemo samo izražavati ljubav prema sebi jer je sve Jedno. «Voljet ću sebe samo ako se drugi dio mene koji volim nalazi u tijelu koje je drugačije od mog.» Uh??? Ludost, ali tako kaže ‘norma’. Čak i ako su jedini cilj homoseksualnog odnosa požuda i seks, pa što onda? Tijelo je hologram, nije stvarno. Uživajte u iluziji, ali budite svjesni da je ona samo to, i iluzija vas ne može kontrolirati. Što može biti ‘prirodno’ ili ‘neprirodno’ u jednoj iluziji? To je pitanje slobode izbora, što uključuje i slobodu da se ne sudjeluje.

Norma: Seks bi se trebao događati samo između muškarca i žene u stabilnom odnosu, i bilo što osim misionarskog položaja «opsceno» je i «degutantno».

Gluposti: Tko je tako odlučio? Tko je nametnuo tu šablonu o tome što je normalno’? Kako se bilo tko usuđuje diktirati drugima u čemu ne smiju uživati, ako svi uključeni pristaju na to? Ne, ne, u svom iluzornom hologramu smijete uživati samo na načine za koje mi odlučimo da su «moralni», inače ćemo vas osuđivati (iako bismo i mi željeli raditi to isto). Imam prijedlog. Ja vama neću govoriti što da radite sa svojim računalom ili svojim novcem, ako vi ne budete meni govorili što da radim sa svojim pimpekom (iako ne radim bogzna što u posljednje vrijeme, što sam rekao i trgovačkom putniku s Viagrom).

 

Norma: Nikada ne smijete uzimati droge.

Gluposti: Kao i uvijek kod normi, sve je crno-bijelo. Postoje li droge koje bi trebalo izbjegavati? Naravno da postoje. Ali postoje i druge koje kad se uzmu u pravom okruženju i s iskusnim ljudima, mogu vas odvesti u zemlju čuda i pokazati vam iluziju svijeta u kojem mislite da živite. Zanimljivo je da su to obično tvari koje vlasti osuđuju. Trik je u tome da treba pristupiti prirodnoj sposobnosti ulaska u druge stvarnosti bez droga, ali uz razumno uzimanje one mogu biti korak na tom putu. Ako su droge štetne, zašto nas potiču da ih uzimamo kao bombone kad ih prepisuju liječnici u ime iluminatskog farmaceutskog kartela? Te droge (lijekovi) služe planu, dok one koje razotkrivaju iluziju ne služe, i to je to. Ne radi se o tome da su droge dobre ili loše, ispravne ili pogrešne, pitanje je koje droge i u kojim okolnostima.

 

Norma: Nikada ne smijete prekršiti zakon.

Gluposti: Prije svega, postoji toliko zakona, i svakim ih je danom sve više, da je nemoguće ne kršiti ih cijelo vrijeme. Pridržavate li se uvijek ograničenja brzine i sjetite li se svaki put privezati sigurnosni pojas? Ne? Onda ste prijestupnik. Sram vas bilo, nazvat ću policiju. Što su uopće zakoni? Njih usvajaju izabrani ili neizabrani diktatori, a ljudi na koje se zakoni odnose na njih nemaju nikakvog utjecaja. Ako ljudi zatim inzistiraju da morate poštovati zakon bez obzira na okolnosti, oni prihvaćaju vječno stanje tiranske kontrole. Kad bi se donio zakon da svu našu djecu trebamo predati vladi, bismo li to učinili? Ne, kolektivno bismo mu se suprotstavili. Zašto onda ne radimo isto i s drugim zakonima koji nameću diktaturu? Zaboravili smo moć jedinstva. Kad bi svi koji su optuženi za prekršaj na temelju snimki prometnih kamera odbili platiti globu, sustav bi se urušio.

Ne budemo li se kolektivno usprotivili zakonima skrojenim da uvedu globalnu fašističku državu, svi ćemo živjeti u globalnoj fašističkoj državi. Ne treba biti atomski fizičar da se to shvati,’ zar ne? Samo ta jedna norma – «nikada ne smiješ prekršiti zakon» – dovoljna je da osudi svijet na diktaturu nekolicine, a gdje su još sve ostale.

Moramo zahtijevati da se svaka norma’ konsenzusne stvarnosti dokaže kao instrument poštenja i slobode. Ako one to nisu, zašto bismo ih trebali poštivati? Norma je da naša djeca primaju cjepiva, iako je to zapravo rat protiv njihovog imunološkog sustava. Norma je da djeca moraju dobiti ‘dobro obrazovanje’, iako je to novogovor za dobru indoktrinaciju konsenzusnom stvarnošću. Jedna za drugom, te se norme ruše nakon što nam mrena padne s očiju. Od presudne je važnosti da si stalno postavljamo pitanje: prihvaćam li ja to ovdje svoju stvarnost, ili mi ju netko usađuje izvana zato što svoju jedinstvenost mijenjam za norme i indoktrinaciju?

Wilson Bryan Key lijepo je to objasnio napisavši: «Programiranje od ranog djetinjstva osnovnim pretpostavkama, nesvjesno prihvaćene ideje obično se uzimaju zdravo za gotovo. Kada pretpostavke izbiju na površinu, uvijek ih treba preispitivati. «

Pretpostavke – trenutne reakcije izazvane uvjetovanim vjerovanjem – građevni su blokovi zarobljene stvarnosti. Što uopće znači to normalno’? Tko ga definira, i na temelju čega? Ono što je nekoj osobi normalno, drugoj neće biti normalno. Ono što je za nekoga genijalnost, nekom će drugom biti ludost.’Norme’ su samo vjerovanja koja su se kroz ponavljanje učvrstila do neosporne prihvaćenosti.

I mi bismo im trebali dopustiti da upravljaju našim životima?

 

Majka je zakon

Misaona policija ima golemu vojsku saveznika pomoću kojih programira i kontrolira svjetsko stanovništvo. Oni se zovu svjetsko stanovništvo. Konsenzusna stvarnost toliko prožima umove masa da su oni namamljeni da budu čuvari svog vlastitog zatvora; ljudi se prilagođavaju izmišljenim konsenzusima zato što se boje posljedica budu li drugačiji. S obzirom na okolnosti koje su sada pred nama, mogli bi si postaviti jedno prilično važno pitanje. Boje li se više posljedica toga da budu drukčiji ili posljedica življenja u globalnoj fašističkoj državi?

Nije pretjerano reći da je to izbor s kojim se suočavamo jer nas konsenzusna stvarnost velikom brzinom vodi prema ovom drugom. Ako ne želimo ići tim putem, moramo se odvojiti od stvarnosti koja nas tamo vodi. To znači izražavanje naše jedinstvenosti i odbijanje priiagođavanja tuđoj verziji onoga što bismo trebali biti. Strah od izražavanja jedinstvenosti naših gledišta i načina života posljedica je straha od toga što misle drugi ljudi: naše majke, očevi, prijatelji, susjedi i kolege s posla. Ako ste u središtu pažnje javnosti, tu je i dodatan strah od masovnog ismijavanja i onoga što će mediji reći o vama. Ali ja sam sve to prošao početkom 1990-ih i još uvijek sam ovdje, jači nego ikad. Ne postoji ništa što ne možemo postići odlučimo li da nas ništa neće zaustaviti. Neki slabouman novinar napisat će da sam lud. Neki slabouman čitatelj povjerovat će u to i smijat će mi se na cesti. Pa što? To je važno samo ako moja stvarnost kaže da je važno, a nije. Tko ih šiša, koga briga? Ja sam ja, ja sam slobodan.

Obitelj, prijatelji, susjedi i kolege s posla često služe i čuvaju zatvor uma, pa moramo prestati odustajati od svoje jedinstvenosti zbog tih ljudi. Razumijem da je teško raditi stvari koje se sukobljavaju s konsenzusnom stvarnošću i normama kako ih shvaćaju roditelji itd. Ne želimo ih gledati kako se uzrujavaju i voljeli bismo da se nama ponose. Ili barem većina ljudi to želi. Ali čekajte malo. Roditelji mogu izabrati da za nas stvore prividno tijelo u kojem ćemo proživljavati ovu iluziju, ali oni nemaju pravo biti doživotni programeri uma i diktatori svojim potomcima. Njihova djeca ista su Jednota kao i oni. Roditelji i djeca iluzorna su stanja iste Jedinstvene svijesti i svi imaju jednako pravo izražavati se. Treba postojati zaštitništvo i osnovno vodstvo u djetinjstvu, ali to nije isto što i nametanje vjerovanja. Mnogi roditelji nemilosrdno nadziru svoju djecu i inzistiraju da se prilagode konsenzusnoj stvarnosti u koju oni sami vjeruju zato što su ih njihovi roditelji tako uvjetovali. Želimo li ići putem do slobode to se mora zaustaviti. Ako roditelji žele vjerovati u konsenzusnu stvarnost, to je u redu i fino, imaju pravo na takav izbor. Ali kada pokušavaju manipuliranjem navesti svoju djecu da rade to isto, nesvjesno postaju agenti Matrixa: «Tvoja majka je tako uzrujana zato što želiš živjeti u komuni. Silno je željela da postaneš bankar/liječnik/pravnik. Ne znam hoće li to ikada preboljeti.«

Stvarno? Pa, recite joj da pokuša. Kako to da se ja nisam uzrujavao zbog toga što ona nije bila striptizeta? Tako sam to želio. Kao i uvijek u ovoj iluziju dvojnosti, ovdje postoje dvije točke osciliranja, onaj koji nameće i onaj kojem se nameće. Obojica su odgovorni za gušenje jedinstvenosti i slobode misli. Svatko tko nastoji nametati svoju stvarnost nekom drugom bilo kojim sredstvima psihološki je fašist i sluga Matrixa, ali to vrijedi i za svakoga tko odustaje od svoje jedinstvenosti pod takvim pritiscima. Prvi korak na putu ka slobodi od kontrole je da drugima ne dopuštate da vam govore što trebate misliti i raditi sa svojim životom. Ako im se naš izbor ne sviđa mogu raditi ono drugo.

Nije važno što vaši roditelji ili vaši prijatelji i kolege kažu o vašim odlukama. Ono što je važno je da vi budete vi, a ne ono što vam netko drugi kaže da budete. Zašto bismo se trebali brinuti zbog reakcija onih koji čak ni ne poštuju naše pravo da budemo ono što jesmo. Mene nije briga što moja djeca rade sa svojim životima, sve dok je to ono što doista žele raditi, i dok poštuju slobodu drugih da tako rade.

To je njihov izbor, ne moj. Kad bismo se fokusirali na to da ne dopuštamo drugima da nam nameću svoju volju i da mi svoju ne namećemo drugima, razlika po naše živote i svijet bila bi fantastična. Tako velik dio ljudskog potencijala zaključan je iza barijere na kojoj piše: «Što bi ljudi rekli kad bih to učinio ili rekao?« Zaboravite to i budite nesputani. Jednostavno to učinite!!! Da, možda ćete vidjeti kako se stari ‘prijatelji’ udaljavaju od vas, a pojavljuje se cijela vojska novih. Pa što? Super.