Potaknuo me članak o laganju djeci da se zapitam zašto lažemo sebe ili druge. I kako prestati?

Često mi se dešavalo u doba hranjenja svog vlastitog ega kako se pomažući drugima savjetima - osjećala sam se iznad njih, a za svoje probleme lako ćemo. Zatvarala sam oči i bježala u spavanje samo da ne razmišljam kako ću i šta ću. Kako je lako biti pametan za druge a glup za sebe i lagati se da će sve biti ok i prespavati umjesto rješavati. No to je bilo davno prije.

Danas obzirom da puno radim - takva su vremena - zašto jednostavno ne mogu reći narode umorna sam ne mogu treba mi jedan dan odmora nego moram izmišljavati takve gluposti samo da se odmorim poradim na sebi i dam si jedan dan gušta. Zašto danas ljudi ne žele čuti istinu tako jednostavnu nego se sve vrti oko posla. Kad si iskren ne valja, kada lažeš sve super baš mi je to bez veze. Totalno se kosi sa mnom.

I kada kažem da ovo nisam ja i da to nema veze s mojim životom onda se čude. Svi vole biti na poslu jer bježe od obaveza doma, muža, žene, djece. I svi se izgovaraju na poslovne obaveze. Totalno ludo. Trudim se svaki dan otići na vrijeme doma i oni se čudom čude zar nemam još što odraditi. Imama ali doma je moj odgovor.  I nedam se smetati. Mrko me gledaju. Tako je kod mene. Kako je Vama ljudovi?

Pusa svima