Često se nađem u situaciji u kojoj drugi traže moju pomoć. Bilo na privatnom, bilo na poslovnom planu. Češće ovo drugo. Ne sjećam se kada sam odbila pomoći drugima. Ruku na srce, volim se time i pohvaliti. Ne bahatim se time, no znam spomenuti. Pravi altruisti to ne čine. (Nije li stvar pomaganja da to činimo radi djela samih?) Ja očito, nisam pravi altruist.

Ponekad se i naljutim što prihvatim zadatak koji nije samo pomoć nego i cjelokupno obavljanje tuđeg posla. Onda se jadam ljudima kojima vjerujem i u koje imam povjerenje (najčešće mami i najboljoj prijateljici). Jadikovke i pritužbe ne izgovaram onima kojima bih trebala … jer prihvatila sam da im pomognem pa šutim i odradim posao. Ne mogu reći da nisam od njih dobila zahvalnost, ponekad čokoladu, ponekad kavu. Novac za pomoć ne želim. Shvaćam da moji postupci nisu u redu. Ako sam odluku za pomoć donijela sama, bez prisile - što se onda tužim i kukam?! Dakle, nije problem u njima, nego u meni. Jednostavno: ne znam reći ne. Ne znam odbiti nekome pomoći. Ne samo da ne odbijam pomoć, nego ju vrlo često sama i nudim. Moj je stav – ako pomognem drugima i drugi će pomoći meni. Ne očekujem pomoć od tih istih osoba … jednostavno smatram da se dobro dobrim vraća!

E sad … u životu su me snašle mnoge nedaće.

U najtežem (do sad) periodu svoga života ulogirala sam se ovdje. Tražila sam pomoć u moru članaka. Često sam i pisala o svojim osjećajima. Tek sam kasnije shvatila da je to bila moja terapija, terapija pisanjem. Što sam se bolje osjećala, manje sam pisala. No, i dalje sam čitala. Čitam i sad. Ponovo se teške odluke stavljaju pred mene – iz tog razloga i osjećam potrebu za pisanjem. Pisanje liječi. Izbacujem iz glave misli koje me tište. Važem odluke za i protiv. Pravog rješenja ne nalazim. U mom slučaju nema pravilne odluke. Ono što osjećam da bih trebala učiniti naštetit će drugima – i to poprilično.

Kaže bglavac u današnjoj poruci: Jesi li ti onaj koji daje ili onaj koji prima? Je li tvoj život pomaganje tvojim bližnjima ili zahtijevaš izvjesna prava za sebe? Ne možeš očekivati da ćeš naći istinsku i trajnu sreću, dok ne budeš davao ne tražeći za sebe i dok ne budeš pomagao drugima. Suprotno današnjoj poruci smatram da bih ovaj puta zaista (ali zaista) trebala zahtijevati prava za sebe, za svoga muža, za svoje nerođeno dijete … no moji će bližnji u tom slučaju patiti…  To se pomalo kosi s mojim uvjerenjima.

U zen priči Promijeniti svijet koju je mlabos danas postavila piše da važnost djelu daje: “Djelovanje radi djela samog, svim svojim bićem. Tek tada to postaje neprofitna aktivnost nalik božanskoj.” Lagala bih kad bih rekla da mi ne povlađuje pažnja svijeta, lagala bih kad bih rekla da mi ne laska utjecaj moje pomoći na druge (što je u priči istaknuto kao pogrješno). Pomažem iz sebičnih razloga – to me čini sretnom, jer se tada smatram dobrom osobom. (A ako to činim da bih osjećala bolje – onda je to sebično.) Ipak najbitnije  od svega je što očekujem da mi se dobro vrati! Imam li pravo to zahtijevati? Nije li to čisti egoizam?

Za kraj bih pripomenula da sam osjetila vraćanje dobra dobrim. Zapravo, kad se osvrnem razdoblje iza mene (cijela 2012. i ovo malo ove godine), dobro mi se dobrano vratilo. A ja nastavljam po svom – na zahtjev pomažem, kao što i nudim pomoć. Ponekad se jadim, ponekad kukam, ponekad pohvalim. I da - očekujem zauzvrat povoljno razrješenje svojih problema. A do tada svoje muke stavljam u NZBDU kutiju.

I ne zaboravljam se svakodnevno zahvaliti na blagodatima koje primam!

 

 

(NZBDU – Nešto Za Boga Da Učini )