Povod ove teme je današnji razgovor s mojom mamom. Naime,  naš susjed koji se bliži četrdesetim, našao je djevojku od 22 godine. Ja podržavam ljubav i mislim da je ona iznad svega, stoga mi to i nije bilo tako dramatično. Ako ima ljubavi među njima, tada mogu prebroditi svaku krizu, izgraditi ponovo svoj život i ostvariti se kroz poslove, ako imaju ljubavi....Jasno, moja mama, kao roditelj, na to gleda drugačije. Slažem se s njom da je razlika u godinama možda malo prevelika, no ako njima odgovara koga briga?! Čemu razmišljati što će biti kad će on imati 53 godina, a ona 37? Tko živ tko mrtav do tada! Međutim, ono što je izazvalo lavinu gnjeva kod mene je bila rečenica „njenoj mami je jako teško jer je on star“. Kakvu ulogu ima mama u ljubavnom odnosu dvoje ljudi? Od kud pravo toj mami da bude nesretna i tako blokira svoju kćer na putu prema sreći? Znam, znam, netko će reći, kad budeš imala djecu, mislit ćeš drugačije. Žao mi je, uistinu se nadam da neću, jer nitko nema prava uvjetovati tuđu sreću, pa niti roditelj.

„Da, ali ona ju je hranila, a sad je gleda s tim starcem. Naravno da ima pravo reći kako se osjeća“ (malo karikiram, ali nije daleko od istine). Da, ima pravo reći što misli, no do kad ta djevojka mora biti zahvalna i ponašati se kako mama očekuje? Svakako, trebamo biti zahvalni i većina nas ima za što biti zahvalna svojim roditeljima, no da li prije moramo biti zahvalni roditeljima, a tek onda sretni s partnerom?

 

Također, još jedna slična dilema je želja i potreba roditelja da njihova djeca uspiju na način koji oni smatraju dobrim i uspješnim? Obično je to želja da djeca završe fakultet, udaju se (ili ožene), te dobiju djecu. Naravno, upravo tim redoslijedom jer ako najprije dođu djeca teško se ostvaruje ostalo... Kako su naši roditelji zaboravili  svoje zaljubljivanje, napuštanja fakulteta zbog trudnoća, možda neki eksperiment sa starijim partnerom ili ženom...Ali ne, to nije put za njihovu djecu. Ili možda tada to nije potvrda da su oni uspjeli u odgoju?

 

„Ja ću ti  uvijek biti mama bez obzira koliko godina imaš. Uvijek ću brinuti, uvijek ću ti imati što za reći.“ Ova rečenica obično na mene djeluje kao hladan tuš, te se najprije moram prisjetiti sve ljubavi i svega dobrog što mi je mama dala i kako će mi jednom sigurno biti teško kad je ne bude. A ipak, kad čujem da će me uvijek gušiti s tom svojom brigom, govoriti mi što je dobro za mene, ili  barem što ona misli da je dobro....odmah odem u crveno. I to debelo crveno. Zašto se mame ne zapitaju da li su im djeca sretna, zašto ne rješavaju svoje odnose i potrebe, te uživaju u svom životu sad kad su obavile najveći i vrlo važan zadatak. Ako djeca nisu alkoholičari, kockari, nezaposleni, ili pak bolesni ili na drogi tada uistinu nemaju o čemu misliti, brinuti ili miješati se. Dijete, naročito iza 25 godine,  je odraslo biće baš kao i prijatelji roditelja. Do koje granice bi prijatelji trpjeli uvjeravanja, brige,..? to njima ne rade, ali djecu je  u redu gnjaviti. Nemojte me krivo shvatiti razgovarati, sugerirati nešto jednom, dva puta je u redu, ali ponavljati svaki put kad se radi o istoj temi, nema smisla. Osim, ukoliko ne tjerate vodu na svoj mlin.

 

Isto „Srela sam Andrijinu mamu i kaže kako joj snaha ide na umjetnu oplodnju jer 10 godina ne mogu imati djecu.“ Šok i nevjerica. Dvije mame koje se sretnu na placu, svakih 2-3 godine, podijele intimu svoje djece na cesti??! „Pa nije to sramota“. Ne nije sramota, ali nije njihova stvar, a još manje stvar za susjede i ostale. Znam da takve stvari ne rade namjerno ili s nekim zlim namjerama, no zanima me da li uistinu naši roditelji ili barem većina toliko izgube sebe kroz godine koje su požrtvovno dali nama, da kasnije više oni sami ne postoje osim kroz prizmu nas djece?

 

Dakle, do kad moramo biti zahvalni, ponizni i prvenstveno gledati na to što naši roditelji misle i očekuju od nas da ih ne bi stalno povređivali, stvarali brigu, nesanicu...

 

Dugo mi je trebalo da postavim granice prema očekivanju svojih roditelja. Kada se je to desilo zaključak je bio „nikad nismo s njom imali problema do sad“. Jasno da ga nisu imali kad su imali dijete koje je reflektiralo njihove snove, njihove želje, ponašalo se na način koji je bio njima primjeren, oblačilo se relativno u skladu sa svim. Moja sestra koja je neko vrijeme bila darker-ica, a svi znamo kako to izgleda, prošla je u tom pitanju gore. S njom su valjda naučili na revolt i otpor, stoga sam ja bila veći šok, a možda i razočaranje?

 

Bilo kako bilo danas sam odrasla osoba,  relativno ukalupljena u društvene norme. Iako kasno (možda previše kasno) preuzela sam svoj život u svoje ruke, no sretna sam da sam uopće uspjela koliko se ponekad opiru.  Beskrajno sam zahvalna roditeljima na svakom dobru koje su napravili za mene, zahvalna sam za dar života, za sve neprospavane noći kad sam bila bolesna, za svaki doručak i cijeđeni sok naranče (samo da se malo udebljam), zahvalna sam za mogućnost školovanja i topli krevet, za podršku da izrastem u odgovornu i zrelu odraslu osobu. Ipak, još uvijek često ih moram zaustaviti, ponekad i grubo da bi shvatili da sam ODRASLA. Njihova odgovornost je završila, a odluke o mom životu, mojoj sreći, koga ću voljeti prepuštam samo sebi, bez ikakve krivnje, osjećaja neispravnosti ili njihovog očekivanja.