Zabrinutoj obitelji, rodbini, prijateljima…

Svima vama koji se brinete o skretanju s tračnica života koje su vama osobno draže nego ove koje sam sama odabrala.

Često se postavlja pitanje autentičnosti odluke da se kroči određenom duhovnom stazom

Ovo pitanje nije šala. Zabrinuta obitelj misli da mi da mi je ispran mozak pa da zato vrtim svijeće ispred slike nekog tamnoputog zabrađenog čovjeka, brljam nešto na hindu jeziku, čitam neke onostrane knjige, sjedim u čudnom položaju i pritom držim oči zatvorene. Dragi moji bližnji, i ja se ponekad zapitam da li mi je ispran mozak i šta ja ovo radim? Međutim, takvi trenutci su sve rjeđi i rjeđi. Pitanje je da li mi je mozak tek sad ispran, ili ste mi vi i ostale društvene strukture isprali mozak, a ja ga sada ponovno oživljavam. Ne znam. Mislim da svi mi u životu biramo svoje pranje mozga. Ako ga ne izaberemo, netko drugi će nam ga nametnuti. Ja sam odabrala prašak za pranje po imenu Bezuvjetna Ljubav ili M, najmoćniji na tržištu i upalila ga na 360 stupnjeva. Vi odaberite koji god vi hoćete. To je stvar izbora. Moj prašak nije ni bolji ni lošiji od vašeg. Za mene osobno je došlo vrijeme za ovaj prašak i to je to.

Šalu na stranu.

Pitanje o slobodi izbora je skroz na mjestu. Koliko sam ja svojom voljom izabrala ovaj put (u propast- nadodali bi moji dušebrižnici) ili je on izabrao mene zaista je relevantno pitanje. Za koje me uopće nije briga.

Draga rodbino, prijatelji, i vječno znatiželjni susjedi, imate pravo. Nisam bila zdrave pameti kada sam se uvalila u ovo i nisam bila pri sebi. Ali sam zahvaljujući ovom neracionalnom odabiru došla k sebi, i pamet mi počinje biti zdrava, da kucnem u drvo. Ne volim to što moram umanjivati i ponižavati sebe da biste se vi osjećali bolje. Ne volim ni što moram glumiti da nisam dobro, da imam punu kapu problema i da sam uh ogorčena i ljuta na stanje u državi, ili na Mariju jer je otkazala kavu, samo zato da ne bih ispala luđakinja kojoj je sve ravno i zaboli je jer je ”ona tuka tamo obukla štikle i trenerku”.Dosta mi je da se moram spuštati da bih se uklopila i kolutati očima na stvari koje ni ne primjećujem. Ne briga me ako mi netko nije rekao dobar dan. Dapače.

Izvinite što ne primjećujem tričarije, izvinite jer ne poznajem zadnji krik mode, izvinite jer ne znam palamuditi o svakodnevici, izvinite jer vas bode moj mir, izvinite jer nisam postala onakva kakvom ste se trudili napraviti me. Jedno iskreno izvinite.  Žao mi je vidjeti moje zemaljske roditelje kako su zbunjeni i zabrinuti, jer se ne ponašam kao normalno čeljade. Znam da je teško gledati svoje dijete i misliti da propada. Ali jednog dana će shvatiti. To je sigurno.

Zašto se ljudima koji na svjetovnom nivou zabrljaju i ”uprskaju” svoje živote lakše progleda kroz prste nego onima koji švrljaju duhovnim stazama? Zašto je opravdano ući u brak s pogrešnom osobom, prokockati nasljedstvo, prevariti partnera, izdati prijatelja, ostaviti dijete, zašto se tim ”grešnicima” lakše gleda kroz prste nego duhovnim ”grešnicima”? Otkud pravo osobi koja mlati ženu i djecu nekome soliti pamet da je potpuno zastranila u životu, jer avaj! odbija pojesti ispečenu nogu nedužne životinje! Tu sam se debelo počela premišljati da li možda trebam toj izopačenoj ljudskoj logici pokazati gdje joj je mjesto? Naravno, mjesto je i njoj i meni u Božjem naručju. Ali, dok smo na Zemlji u ljudskim tijelima, da li je nužno nekada postaviti granice? Nakon godina vrijeđanja i omalovažavanja, ja kažem da! Jer i ta osoba i ja stvaramo karmu. Ona jer osuđuje, a ja jer šutim i trpim. Ne kažem da se treba svađati  u obranu svojih uvjerenja, ali ponekad treba elegantno ukazati prostacima gdje im je mjesto. Kada se upristoje, možemo razgovarati, bez  argumenata na nivou ”moj tata je jači od tvog”.

Sve što nije u skladu s njihovim uvjerenjima i programima, ljudi osuđuju, ili u najbolju ruku ne razumiju. Razumijevanje ili nerazumijevanje je stvar uma, kao što nam i sama riječ kaže – razUMijevanje. Duši ne trebaju nikakva objašnjenja. Ona zna, ona jest. Umovanjem smo se i doveli tu gdje jesmo. Umovanje nikad nije izrodilo ništa pametno. Sva velika svjetska umjetnička, književna i ostala djela nisu došla iz uma. Um je premali da bi obuhvatio takvu mudrost ili kreaciju. Nije zlato sve što sja. Elokvencija, rječitost i grandiozne ideje ne vode nužno do cilja niti su odraz povišene svijesti.

Moje pomalo kaotično i nepovezano pisanje pokušaj je da predočim mojim zabrinutim bližnjima da nigdje nisu pogriješili u odgoju, da nitko nije lud, i da je sve u redu. Svi smo na istom putu, ali idemo različitim stazama i zaustavljamo se u različitim trgovinama. Ja sam sa šopingiranjem završila. Sa kreiranjem i privlačenjem, pogotovo. Nisam više kreator svog života i neću da budem. Moj život u rukama je svoga tvorca. Tamo gdje i pripada. Ovoj duši ne trebaju nikakve svjetovne avanture, đinđe i drangulije. Tvorac duše spustio se u zemaljsko tijelo, da bi, možda po posljednji put, prošetao s njom zemaljskim vrtovima, i svečano je vratio njenom jedinom Domu. Zar da kažem svome Ocu, hvala Ti što si došao, ali daj  pričekaj dvadesetak godina dok se ja još malo naigram i izdovoljim. NE! Zaboga, ne! Istog trenutka ispuštam sve što mi je bilo u rukama i hitam svome Ocu! Zar da ode bez mene? Zar da opet sama šetam tisućama godina po ovoj pustopoljini?

Izvinite, majko i oče, zemaljska rodbino i prijatelji, hvala vam na gostoprimstvu, ali igra je završena. Ja idem Kući. Ako želite, pridružite se. Ako ne želite, igrajte se još. Kad vam dosadi, zovite Ga. Doći će i po vas.

transcendentalnaobicnost