Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže: "Odleti sada miljama daleko da ne bi gledala ravnodušnost kako se gomila u mojim zjenicama...!"

Jer ptica nije troma kao čovjek, daljina je za nju lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaže joj: "Sad se sakrij tisućama stopa duboko ispod zemlje, da ne čuješ kako pjevam u predvečerje nježnu uspavanku drugoj koja leži sa kljunom u mome krilu...!"

Jer ptica nije površna kao čovjek, ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju još snažnije, i umjesto umirujućih zvukova uspavanke cijela bi šuma morala slušati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol...

Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu,ona ostane pokraj nje da tu umre u samoći.
...A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka, od stida i pomutnje ne zna što bi, i bježeći sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu....