S obzirom da sam baš tu subotu radila, moj suprug da mi olakša, predložio je da ih odvedemo u neki restoran. Nisam htjela niti razmišljati o toj ideji, jer volim kuhati i stalno nešto spremam, a ovim dragim gostima sam htjela pripremiti baš nešto kod kuće. Obroci spremljeni kod kuće za mene imaju veću vrijednost jer su rađeni s radošću, s ljubavlju, a krajnje tako lakše pratimo tempo koji nam najviše odgovara, atmosfera je bolja, intimnija.... I tako je počela organizacija, priprema, nabava.

 

Od kad znam za sebe, kad god su trebali doći gosti, kod nas doma sve se je trebalo biti čisto, uredno, izglancano; također nabavka hrane i pića je bila vrlo bitna. Da ne spominjem, da sve ponovo spremiti i raspremiti kad gosti odu... Na žalost, nekih navika teško se rješavamo...

 

Uglavnom, moje pripreme počele su tri dana ranije; detaljna nabavka hrane koja može stajati, pa onda detaljno čišćenje, dan prije nabavka hrane koja ne može stajati (plac),... sve je trebalo biti savršeno. Kako bih sve stigla na sam dan, zbog posla sam  neke stvari još pripremila unaprijed: polirala čaše (jer ovdje ima puno kamenca!), pripremila posteljinu (neki su i prespavali). I kad je došla ta  subota u 12h, uzaludno sam si na putu prema doma ponavljala: „ali to su tvoji prijatelji. Samo polako, sve ćeš stići“ jer moji gosti su već bili na Bosiljevu, a cijeli moj ručak i kolač još uvijek svježi u frižideru!!! Dovoljan razlog za živčani slomom!

 

Srećom, jedna prijateljica je došla ranije, te mi je pomogla oko svega. I dok smo u kuhinji sjeckale povrće, pričale jedna drugoj, popile kavu, pa onda aperitiv za ručak, još smo se i dobro zabavile. Dečki su, bez ikakvog opterećenja, pripremali roštilj na terasi uz pivu. Iako, malo opuštenija još uvijek sam „morala“ pomesti prije nego ostali dođu, jer mrvice od sjeckanja svuda lete po podu!

 

Kad se ekipica skupila, sjeli smo za stol. Od silnog iščekivanja i veselja toliko sam bila van sebe da sam nekolicinu, u par navrata, prolila vinom i/ili umakom. Nisam mogla vjerovati, a ni moji ukućani. I tada je jedna prijateljica rekla ključnu rečenicu: „ako je tebi sve ovo ovako napeto, kako ćemo doći ponovo?“ Da, baš ta rečenica mi je zazvonila u uhu. Zar tako izgleda? Zar se ne osjećaju dobro došli? Zar ne vide koliko se silno veselim što su ovdje?

 

Dugo sam kasnije razmišljala o tome što sam u biti htjela postići sa svom tom panikom. I shvatila sam - htjela sam biti savršena domaćica, ponuditi savršeni ručak u svom savršeno čistom domu. Ovdje namjerno pretjerujem, ali u biti to je to. No prava pozadina je da sam htjela pokazati koliko vrijedim, koliko sam marljiva, koliko se trudim. Oni su moji dugogodišnji prijatelji i dobro me znaju, dakle u sve to nisam htjela njih uvjeriti, već sebe! Razmišljala sam dalje o uzroku svega toga. Kada su roditelji bili ponosni sa mnom? Kada sam bila uspješna u školi i kad sam obavljala svoje obaveze (redovito sam pomagala mami u kućanskim poslovima). Shvatila sam da kroz red, održavanje stana, pripremanja za goste, nesvjesno tražim podršku i pohvalu roditelja, umjesto da je sama sebi dam. Stoga, umjesto da se bez stresa veselim dolasku svojih prijatelja, opustim, neke sam zalila vinom, neke prolila umakom,...

Nije mi jasno kako zaboravimo da našim bližnjima nije bitan savršen red, savršen ručak ili ispolirani pod, već im treba naša pažnja, naše vrijeme, naša ljubav. Kako zaboravimo da vrijedimo i ako nas nitko ne potapša po ramenu i kaže „ručak je super. sve je čisto.“ ? Zašto se ne sjetimo da smo divna, prekrasna bića?

Taj dan odlučila sam opustiti se kad mi dolaze gosti. Odlučila sam se prepustiti i biti mirna. Ljudi koji posjete moj dom, moji su prijatelji, dobro došli u svakom trenutku u kakvom god stanju da je stan ili ja sama. Dapače, iako sama vrlo često kažem da je vrhunac prijateljstva kad ti netko dođe na večeru, ali i isto tako kad samo svrati i kad baš nemaš previše za ponuditi...treba sam zapamtiti da naše prijatelje ne hrani hrana, hranimo ih mi sami. A vrijedi i obrtano.