Vrijeme. Njegova nezaustavljivost. Njegova neuhvatljivost. Njegova neprekidnost. Vrijeme i protočnost vremena.
Vrijeme. Što je vrijeme?
Postoji li ono uopće ili je to samo izraz naše prolaznosti?
Tko smo mi? Što želimo i gdje idemo? Koja je naša uloga u ovoj pjesmi vremena koju vjetar zove život?!
Sve ima svoj početak i kraj. Tako i mi. Sutra je dio naše sadašnjice. Sutra prolazimo, postajemo život svoje smrti, postajemo vrijeme; koje jedino nema svoj početak i kraj, samo vječnost.
Uistinu zar smrću ne počinje naš pravi početak, naša bezvremenost, zar ne počinje beskonačna protočnost vremena?
Ali što je vrijeme, pitam te još jednom, čovječe? Jer želim da mi odgovoriš odakle tvoja opsjednutost njime?
Nikad nemaš vremena. Jer vrijeme je smrt, a smrt je kao nijemi vjetar koji te odnosi.
Možda je tvoje rođenje, samo početak kraja, početak umiranja.
I zato ne možeš pronaći svoje lice, čovječe, ispod milijuna maski kojima si žigosao svoje postojanje. Zato žuriš previše da bi uhvatio neuhvatljivo.
I učinio si sve da zaustaviš vrijeme; i tako izigravajući Boga, stvorio si čovječe, kavez svoje slobode.
Nikad, nigdje, ne stižeš na vrijeme, zar ne čovječe? Uvijek ti nedostaje tako malo vremena, bar još jedan sat u danu.
Zarobio si vrijeme plastičnom kirurgijom na svom licu i otrgnuo sate prošlosti u slikama i filmu.
Zar ne misliš da si previše malen da bi se tako poigravao s unaprijed bezizlaznom igrom vremena?
Jer vrijeme je za tebe prevelik protivnik. Reći ću ti još jednom da si možda sublimacijom pretvorio plinovitost vremena u krutost slike; ali vrijeme se topi, topi u tvojim rukama poput leda i odmiče u nepovrat.
Jer beskonačna je rijeka vremena;
Koja uvijek nekamo ide, ali se i neprekidno i vraća, ali ne za tebe, čovječe, jer ti postojiš ne u vremenu, već u svojoj prolaznosti. Koliko god puta bacio kocku, nećeš uspjeti u igri s vremenom; jer i sama ta kocka je vrijeme.
I zato kaži mi; možeš li naći komadić istine u svojoj prolaznosti i uzaludnosti?
Jer nitko ne može čuti tvoju pjesmu, niti vidjeti tvoj strah, niti osjetiti tvoju bol; jer postao si čovjek zarobljen vremenom.
Nitko ne može vidjeti tvoje pravo lice; jer si ga uprljao prividnim usporavateljima vremena.
Htio si zarobiti vrijeme,
Ali je ono zarobilo tebe.
I zato se probudi, izađi iz prividnosti života, sat otkucava, izađi i postani vrijeme; neuhvatljiva rijeka vječnosti.
Može li čovjek uistinu biti slobodan, ako je zarobljen u vremenu postojanja? Zato treba izaći i postati sloboda. Jer čovjek je zarobljen svojim rođenjem, a oslobođen svojom smrću.
Vrijeme. Još uvijek ne znam što je to. Je li postojalo išta prije vremena?
Bog. Bezvremenski Bog!
Ako je Bog bezvremenski, kako je onda odlučio kad stvoriti svemir? Kad je pravi trenutak, čas, vrijeme za početak svemira; ako za njega ne postoji vrijeme?
Što je bilo prije vremena? Je li postojalo išta prije?
Vječnost. A nije li vječnost beskonačno vrijeme?
A možda je vrijeme postalo sa svemirom? Ali ako je nešto postalo, znači da to nešto jest, a ako nešto jest, znači da jest u vremenu.
A što je postojalo prije početka?
Kružnica.
Jer ona nema početak; ni kraj. Uvijek si na početku i kraju, a ako skreneš s kružnice nađeš se u sredini, zarobljen u sredini, zarobljen u vremenu, središtu zbivanja, zarobljen beskonačjem bezvremenske vječnosti!
I zato je Bog kružnica, najsavršeniji prirodni oblik, koji je bezvremenski i vremenski u isto vrijeme. Bezvremenski sam po sebi, a vremenski u sebi, u svom središtu. Tamo gdje smo i mi. Zato i jesmo sadržani vremenom u Bogu.
Zato je i sat okrugao. Jer krug predstavlja bezvremenost u čijoj sredini teče vrijeme diktirano kazaljkama.
I zato je i svemir, to jest vrijeme nastalo kad je bezvremenski Božji sat odzvonio podne Velikim praskom.
I ne podsjeća li neprekidno kucanje sata tik-tak na neprekidno kucanje čovjekova srca.
I kad prestanu jedan i drugi kucati, prestaje i postojanje!!! Prestaje naše vrijeme; iz kojeg se čovjek želi grčevito izvući, ali na krivi način pokušavajući ga zaustaviti. Treba ga pustiti da otkuca dokraja, do onog kraja kad postajemo život svoje smrti, vječnost i istinska sloboda.
Sat će nam otkucati do kraja onog kraja kad se treba vratiti našoj prvobitnoj svrsi kružnici vječnosti.
Jer čovjek je došao iz vječnosti otkucajem prve sekunde vlastitog srca i vraća se u vječnost otkucajem posljednje sekunde vremena.