Komunikacija je uspostavljanje odnosa. Ne možemo ne komunicirati – ljudi su samom svojom prisutnošću u određenom komunikacijskom odnosu. U komunikaciji prenosimo drugome neki sadržaj ili definiramo odnos prema tom sadržaju. To možemo činiti izgovarajući riječi – verbalna komunikacija - ili neverbalno – gestama, kretnjama, mimikom.
Prema istraživanju Alberta Merhabiana, u komunikaciji sudjeluju riječi sa 7 %, glas sa 38 %, a mimika, geste i okolina – sa čak 55%. Stoga je važno pažnju usmjeriti ne samo na ono što se govori, nego i na neverbalne oblike, a oni nam također otkrivaju i ono što se nije željelo reći (Primjer: dobro sam – izrečeno s grčem lica i tihim glasom).
Uspješna komunikacija utječe na odnose s drugim ljudima, sliku o sebi i samopoštovanje, uspjeh u školi, na poslu.
I samopoštovanje bitno utječe na komunikcijske vještine. Tako ljudi visokog samopoštovanja govore uvjerljivo, bez puno oklijevanja, vode računa o drugima, spremni su priznati pogrešku, neverbalna komunikacija im je u skladu s verbalnom. Ljudi niskog samopoštovanja mogu imati „mlitav“ ili samozaštitnički stav tijela, nedostatak živosti.
Osnovne komunikacijske vještine:
1. Davati izjave u prvom licu
2. Slušati
3. Shvatiti i prihvatiti razlike (odbaciti predrasude)
4. Tražiti ono što želite, pri tome uvažavajući drugu osobu
5. Potvrđivati drugima.
Kako „dobro“ slušati? (Aktivno slušanje)
1. odlučiti slušati i usmjeriti pažnju na sugovornika
2. gledati osobu u oči (ne «buljiti»), a slušanje popratite i drugim znakovima pažnje (kimanje glavom, izrazi lica, aha)
3. postavljati pitanja – bolje ćete razumjeti što je osoba rekla i pokazati da stvarno slušate
4. parafrazirati – ponoviti ono što ste čuli vlastitim riječima (Ako sam te dobro razumjela, misliš da…)
5. ne previše govoriti
6. ne prekidati - ne treba dovršavati tuđe rečenice i pogađati što je osoba htjela reći
7. naučiti šutjeti – to vam može pomoći da razmislite o onom što ste čuli ili da osoba kaže nešto za što joj treba vremena.
8. izbjegavati ometajuće pokrete – ne gledati na sat, telefonirati… tada pažnja nije usmjerena na osobu koju slušate.
Osobni jezik: jezik kojim možemo izraziti vlastite osjećaje, reakcije i potrebe te odrediti vlastite granice – prvi jezik kojim djeca počnu govoriti – a u njegovoj jezgri su:
Želim / ne želim. Sviđa mi se / ne sviđa mi se. Hoću / Neću.
Primjer:
Dijete: Ne želim sada u krevet.
Roditelj (koji poštuje): Želim da sada ideš u krevet.
Roditelj (koji ne poštuje): Budi sad dobar dečko i napravi kako ti kažem.
Ili: Sad je dosta! Ideš u krevet kad ti se kaže i to je moja zadnja!
„Ja poruke“
Izražavati se „ja-porukama“ znači:
1. osloviti osobu imenom
2. reći koje vam ponašanje konkretno smeta
3. kako se zbog toga osjećamo
4. što bismo željeli da ta osoba učini umjesto toga
Na primjer: „Ivo, kad ne pospremiš sobu kako smo se dogovorili, ljutim se. Molim te da to napraviš.“
Ovdje se naglasak stavlja na osjećaje i želje osobe koja ih izriče, za razliku od „ti-poruka“, npr.: „Opet nisi pospremio sobu na vrijeme, nikad ništa od tebe, baš si lijen“, gdje se koncentrira na drugu osobu i osuđuje njezin karakter, a ne ponašanje.
Kako dati kritiku?
- opišite ponašanje kojim niste zadovoljni, samo opisati konkretno ponašanje kratko i bez predbacivanja
- objasniti zašto želite da ga promijeni
- pokazati da razumijete djetetove osjećaje
- jasno reći što očekujete
- ne zaboravite pohvaliti i odati priznanje
- iznosite kritika ponašanja, bez kritike ličnosti/osobe.
Što možete učiniti?
- razvijati u komunikaciji osobni jezik i izražavanje ja- porukama
- poticati dijete na komunikaciju s vršnjacima
- poticati dijete na otvorenu i iskrenu komunikaciju s vama, uz poštivanje granica (postoje teme o kojima djeci nije ugodno razgovarati)
- izricati želje i očekivanja jasno i nedvosmisleno; kad nešto tražite, upotrebljavajte kratke i jasne rečenice (Molim te, odnesi suđe u sudoper i obriši stol.)
- ne dopustiti emocijama da prevladaju (vikati, prijetiti, kritizirati ili omalovažavati), već vježbati samokontrolu i govoriti smirenim tonom.
Tekst priredila: Anka Munić
www.ti-si-sunce.hr
Više možete pročitati:
1. Juul, Jesper (2006). Vaše kompetentno dijete. Zagreb: Naklada Pelago
2. Juul, Jesper (2007). Znati reći ne mirne savjesti. Zagreb: Naklada Pelago
3. Miljković, Dubravka – Rijavec, Majda (1997). Razgovori sa zrcalom. Zagreb: IEP
4. Miljković, Dubravka – Rijavec, Majda (2002). Bolje biti vjetar nego list. Zagreb: IEP
5. Pantley, Elizabeth (2002). Savršeno roditeljstvo. Zagreb: Mozaik knjiga
6. Reardon, Kathleen K. (1998). Interpersonalna komunikacija. Zagreb, Alinea
bglavac
edin.kecanovic
