Ustanova braka i obitelji jest najljepša domovina čovještva i čovjeka uopće, ali može biti i najgore i najneljudskije njegovo ropstvo, mjesto nečovještva i spilja razbojnička. Sve zavisi od ljudskoga ili neljudskoga odnosa jednih prema drugima. Zato se s pravom tvrdi da su brak i obitelj ne samo temeljna stanica Crkve i društva, nego i mjesta njihova sudbonosnog nastajanja, te najbolje i najrealnije njihovo ogledalo.

VAŽNOST BRAČNIH I OBITELJSKIH ODNOSA

I život mimo Isusa Krista i mimo njegove Nove zapovijedi ne može biti ni pravi susret, ni pravi odnos. Ni pravoga odnosa među ljudima ne može biti ako čovjek ne raste u zdravoj i od Boga utemeljenoj obiteljskoj zajednici koja nastaje ženidbom muškarca i žene. Ako je Isus potvrdio vrijednost braka i obitelji koju je Bog ustanovio na početku stvaranja i ako je brak uzdigao na dostojanstvo sakramenta da bude vidljivi znak i mjesto njegove ljubavi prema Crkvi, to onda znači da čovjek za svoje očovječenje i za odgoj zdravih međuljudskih odnosa nema drugoga puta nego brak i obitelj.

 

Vrijednost bračnih i obiteljskih veza

Očita je činjenica da se svaka prava ljepota života najbolje ogleda u braku i obitelji, u njima se ona najljepše odražava ili najružnije. Baš zato što je to Božja ustanova od početka, od Boga je predodređena i od njega obdarena da se u njoj ostvaruje čovjekov poziv na ljubav. Stoga su brak i obitelj najidealnija mjesta očovječenja osobe, jer ljudsko biće rađa se kao nesavršeno i nesvršeno, a u obitelji izrasta u zrelu i odraslu osobu. Ali, na žalost, zbog naših grijeha i slabosti, brak i obitelj mogu biti i mjesta gdje čovjek najlakše postaje nečovjek, gdje trajno može ostati i nesavršen i nedovršen.

Dakle, ustanova braka i obitelji jest najljepša domovina čovještva i čovjeka uopće, ali može biti i najgore i najneljudskije njegovo ropstvo, mjesto nečovještva i spilja razbojnička. Sve zavisi od ljudskoga ili neljudskoga odnosa jednih prema drugima. Zato se s pravom tvrdi da su brak i obitelj ne samo temeljna stanica Crkve i društva, nego i mjesta njihova sudbonosnog nastajanja, te najbolje i najrealnije njihovo ogledalo. Vrlo je bitno, i za Crkvu i za društvo, kakve su nam bračne i obiteljske zajednice, te kako žive, jer se naše društvo u kojemu živimo uglavnom oblikuje po mjeri i profilu naših obitelji. U njima se događa istina u ljubavi ili ih pogađa laž i požuda, sa svim onim posljedicama što one sa sobom nose. Crkva gleda s velikom zabrinutošću što se ova božanska ustanova braka i obitelji dovoljno ne respektira u sadašnjoj zapadnoj Europi koja je izrasla na kršćanskim i obiteljskim vrjednotama, te kako se moralne i civilizacijske obiteljske vrijednosti sve manje promiču i žive. Sve veća i jača sekularizacija proizvodi etički relativizam u kojemu čovjek, vođen samo svojim osobnim potrebama i nagonima, postaje nesposobnim stvarati odgovorne i zdrave bračne i obiteljske odnose, a time i odnose s drugim ljudima. Čovjeka se, dakle, iskorjenjuje iz njegova naravnoga obitavališta jer se obitelj svjesno ruši i zapostavlja, a protežiraju se izvanbračne i protuprirodne veze koje ruše obitelj, Crkvu i društvo. Rušeći obitelj Europa potkopava i svoje temelje bez kojih će se sav njezin sustav i ustav urušiti kao kuća na pijesku.

Dosadašnja važnija carstva i civilizacije propali su ne zbog svoje slabe ekonomske ili političke moći, nego zbog svoje nemoralne razvratnosti. Kad se država nađe u ekonomskoj krizi, ona se spašava raznim nametima i porezima što ih ljudi moraju platiti. Ali, ako morala nema, i ako nema u državi i društvu zdravih obitelji, zdravih moralnih zasada iz kojih se rađaju zdravi međuljudskih odnosi, Europa i njezine države ne mogu to nadoknaditi nikakvim svojim rezolucijama i nametima.

 

Drugoga puta nema

Kao i u svemu, tako i u sferi međuljudskih odnosa, Isus nam je najbolji i najidealniji uzor. On nam je Put, Istina i Život (usp. Iv 14,6). Izvan njega i mimo njega sve je stranputica, laž i prijevara. On se rodio u obitelji, prvi je na zemlju donio istinu da je čovjek dar što je i na sebi pokazao. Taj i takav čovjek jedino se ispravno može ostvariti i usrećiti potpunim sebedarjem u braku i obitelji. To je jedino ozračje gdje se može rasti i uzrasti u mudrosti i milosti. On jasno kaže da onaj koji svoj život za sebe čuva, izgubit će ga, a koji ga radi njega i drugih izgubi, sačuvat će ga (usp. Lk 9,24). Sebedarje iz ljubavi i u istini vrhunac je i savršenstvo međuljudskih odnosa, vrhunac je prave ljubavi. Pod tim vidom dao nam je svoju Novu zapovijed: "Ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedan drugoga" (Iv 13,34). On je svega sebe Crkvi predao na križu. Ovo sebedarje po mjeri Isusovoj najbolje i najcjelovitije može se ostvariti u braku i obitelji. Stoga je katolički brak simbol i znak, mjesto i ostvarenje njegove ljubavi prema Crkvi.

I kao što je Krist jedini spasitelj svijeta i svakoga čovjeka, tako je i jedini posrednik između Boga i čovjeka, te između čovjeka i čovjeka. I kao što kaže Dietrich Bonhöffer: "Kršćani mogu susresti jedni druge samo kroz Isusa Krista. Jedni drugima pripadamo samo kroz Isusa Krista i u njemu. Jedni drugima smo braća samo po Kristu. Bez Isusa Krista vlada nemir između Boga i ljudi, a i među samim ljudima. Krist je otvorio put prema Bogu i prema bratu." I život mimo Isusa Krista i mimo njegove Nove zapovijedi ne može biti ni pravi susret, ni pravi odnos. Ni pravoga odnosa među ljudima ne može biti ako čovjek ne raste u zdravoj i od Boga utemeljenoj obiteljskoj zajednici koja nastaje ženidbom muškarca i žene. Ako je Isus potvrdio vrijednost braka i obitelji koju je Bog ustanovio na početku stvaranja i ako je brak uzdigao na dostojanstvo sakramenta da bude vidljivi znak i mjesto njegove ljubavi prema Crkvi, to onda znači da čovjek za svoje očovječenje i za odgoj zdravih međuljudskih odnosa nema drugoga puta nego brak i obitelj. Ali takav brak i obitelj koji su po Božjoj namisli i onakvi kakve ih je Krist svojim križem od rane grijeha iscijelio i uzdigao na rang sakramenta i svoga odnosa s Crkvom.

Nema zdrava društva ni u njemu zdravih i istinskih međuljudskih odnosa, ako ne bude zdravih kršćanskih obitelji u kojima se ti odnosi rađaju i njeguju. Sudbina međuljudskih odnosa i sudbina ostanka civilizacije i društva bitno ovisi o zdravoj i po Božjem zakonu ustanovljenoj obitelji koja se temelji na međusobnoj ljubavi u istini i vjernosti jednoga muža i jedne žene. Ako se brak i obitelj ne temelje na Kristovoj Novoj zapovijedi, onda se čovjek ne može ostvariti, dovršiti i usavršiti, ne može ni u obitelji ni izvan obitelji stvarati prave, istinske i odgovorne međuljudske odnose. Isključuje Krista kao posrednika između Boga i ljudi, između čovjeka i čovjeka, izgrađuje se nesavršeno i nedovršeno društvo u kojem, umjesto ljubavi i istine, prevladavaju egoizam i osobni interesi, laž i svako drugo zlo s kojim čovjek želi nadomjestiti svoj bitni životni nedostatak: nedostatak prave ljubavi prema Bogu i čovjeku, pravih međuljudskih odnosa, pravih brakova i obitelji. Brak i obitelj jesu jedini put čovjekov, drugoga puta nema.

 

Objavljuje: Crkva na kamenu
http://www.cbismo.hr/cnak/

don Krešo Puljić