Uvid i shvaćanje

Anthony de Mello 

U čemu se sastoji promjena samoga sebe? Više puta sam već to opisao s toliko puno riječi, ali sada ću to raščlaniti u male dijelove.

Prvo: uvid.

Ne napor, ne stvaranje navika, ne ideali. Ideali nam pričinjaju puno štete. Cijelo vrijeme ste usredotočeni na ono što biste trebali biti umjesto da se usredotočite na ono što jest.

I tako namećete ono što bi trebalo biti onome što je sada stvarnost, a da nikada ne shvatite što je trenutačna stvarnost.

Dat ću vam jedan primjer uvida iz svog osobnog iskustva u savjetovanju. Dođe mi jedan svećenik i kaže mi da je lijen. Želio bi biti radin, aktivniji, ali lijen je.

Pitam ga što za njega znači biti lijen. U starim vremenima bio bih mu rekao: “Da vidimo. Zašto ne biste napravili popis stvari koje biste svaki dan željeli napraviti, a onda svaku večer provjerite što ste napravili. To će vam pružiti dobar osjećaj. Tako ćete stvoriti naviku.”

Ili sam mu mogao reći: “Tko vam je uzor - vaš svetac zaštitnik?”, i da je rekao sv. Franjo Ksaverski, rekao bi mu: “Vidite koliko je Franjo radio. Morate razmatrati o tome i to će vas pokrenuti.”

To je jedan od mogućih odgovora, ali, na žalost, površan. Ako ga natjerate da koristi snagu volje ili napor, to neće dugo potrajati. Može se promijeniti njegovo ponašanje, ali on se neće promijeniti.

Zato sada krećem u drugom smjeru. Kažem mu: “Što znači biti lijen? Postoji milijun vrsta lijenosti. Da čujemo koja je vaša vrsta. Opišite mi što mislite pod lijenošću.”

Kaže: “Pa nikada ništa ne uspijem napraviti. Čini mi se kao da ništa ne radim.”

Pitam ga: “Mislite, od trenutka kada se ujutro probudite?”

“Da”, kaže on. “Ujutro se probudim, i ne postoji ništa zbog čega bi se isplatilo ustati.”

“Znači da ste depresivni”, kažem ja.

“Može se to i tako nazvati”, kaže on, “Nekako sam povučen.”

“Jeste li uvijek bili takvi?”, pitam ga ja.

“Pa, ne uvijek. Kada sam bio mlađi, bio sam aktivniji. Dok sam bio na bogosloviji bio sam pun života.”

“Kada je onda ovo počelo?” “Ah, prije otprilike tri-četiri godine.”

Pitam ga što se tada dogodilo. Stao je razmišljati.

Kažem mu: “Ako morate tako dugo razmišljati onda se prije četiri godine sigurno ništa posebno nije dogodilo. Što se dogodilo godinu dana ranije?”

Kaže: “Te godine sam bio zaređen.” “Da li se te godine išta dogodilo?” pitam ga.

“Jedna manja stvar. Pao sam na završnom ispitu iz teologije. To je bilo malo razočarenje, ali prebrodio sam ga. Biskup je planirao poslati me u Rim, kako bi jednoga dana mogao predavati na bogosloviji. Ta zamisao mi se prilično svidjela, ali pošto sam pao na ispitu, promijenio je svoje mišljenje i poslao me je na župu. U stvari, bilo je do djelomično nepravedno jer…”

I tada se uzrujao; u njemu je ostalo srdžbe s kojom još nije izašao na kraj. Morao bi poraditi na tom razočarenju. Beskorisno je propovijedati mu. Savjeti mu neće koristiti.

Moramo mu pomoći da se suoči sa svojom srdžbom i razočarenjem, da dobije uvid u sve to.

Kada bude sposoban s time izaći na kraj, vratit će se životu. Da sam mu održao nagovor, i rekao mu kako njegova oženjena braća i udate sestre moraju naporno raditi, to bi u njemu samo potaklo osjećaj krivnje. Nije posjedovao uvid u samoga sebe koji bi ga ozdravio. To je, dakle, prva stvar.

Ima još jedan važan zadatak - shvaćanje.

Jeste li zaista mislili da će vas to učiniti sretnima? Samo ste pretpostavljali da će vas to učiniti sretnima. Zašto ste željeli predavati na bogosloviji? Zato jer ste željeli biti sretni. Mislili ste da ćete kao profesor, s određenim položajem i prestižem biti sretni. Da li bi vas to učinilo sretnim? Tu je potrebno shvaćanje.

Od velike je pomoći ako razlikujete “ja” i “pripadajuće” da shvatite što je na stvari.

Dat ću vam jedan takav primjer. Došao mi je jedan mladi isusovac, svećenik. Drag čovjek, poseban, nadaren, šarmantan, ljubazan - imao je sve.

Ali imao je i neku čudnu vrstu mušičavosti - bio je užasan prema zaposlenima. Bilo je poznato da ih je čak i napadao. Malo je nedostajalo da se ne uplete i policija.

Njegov problem se javljao uvijek kada je bio zadužen za imanje, školu, bilo što. Kada je bio na onome što mi isusovci nazivamo trećom probacijom, na velikim duhovnim vježbama, svaki dan je razmatrao o Isusovoj strpljivosti i ljubavi za one koji su bili na rubu društva, itd.

Ali znao sam da to neće ništa pomoći. Ipak, vratio se kući i tri-četiri mjeseca njegovo ponašanje bilo je bolje. (Netko je rekao da većinu duhovnih vježbi započinjemo u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga, i završavamo ih kako je bio u početku, tako i sada, i vazda, i u vijeke, vijekova. Amen.)

Nakon toga vratio se je stari problem, i zato je došao k meni. U to vrijeme bio sam jako zaposlen. Nisam ga mogao primiti iako je došao iz drugog grada u Indiji.

Rekao sam mu: “Idem na svoju večernju šetnju. Možeš ići sa mnom jer te ne mogu primiti u drugo vrijeme.”

I tako smo zajedno krenuli u šetnju. Poznavao sam ga otprije, i dok smo šetali imao sam neki čudan osjećaj. Kada imam takav čudan osjećaj, obično provjerim osobu o kojoj je riječ.

Rekao sam mu: “Imam neki čudan osjećaj da nešto skrivaš od mene. Je li to točno?”

Na to se naljutio. Rekao je: “Kako to misliš da nešto skrivam? Zar misliš da bih išao na tako dugi put, i da bih te molio da me primiš kako bih nešto skrivao?”

Rekao sam: “Imam čudan osjećaj i to je sve. Htio sam samo provjeriti što ti misliš.”

Nastavili smo šetati. Nedaleko od kuće gdje živim ima jedno jezero. Točno se sjećam tog prizora.

Rekao je: “Možemo li negdje sjesti?”

Rekao sam: “O.K.”

Sjeli smo na nizak zid koji okružuje jezero.

Rekao je: “U pravu si. Nešto skrivam od tebe.” I tada je zaplakao.

Rekao je: “Reći ću ti nešto što još nikada nikome nisam rekao otkad sam postao isusovac. Otac mi je umro dok sam još bio jako mali, a majka je postala služavka. Njezin posao bio je čišćenje umivaonika, zahoda i kupaonica. Ponekad je radila šesnaest sati dnevno kako bi nas mogla prehraniti. Toliko se toga sramim da sam to skrivao od sviju i iracionalno sam se osvećivao njoj i svim slugama i služavkama.”

Osjećaji su se prenosili. Nitko nije mogao shvatiti zašto je to taj šarmantan čovjek radio, ali onoga trenutka kada je to shvatio, nikada više nije bilo problema, nikada. Bio je u redu.