Zašto mi vjerujemo samo u početak s velikim praskom i govorimo o početku evolucije?

Sjetih se priče o maloj kavani u gradu na rubu vremena, nedaleko od gruvanja artiljerije, u kojoj je iznenada zasjalo novo svijetlo epohe, pojavila se avangardna misao i postala most između jučer i sutra.

DADAIZAM

Mrtvilo vremena je trajalo već dugo, ali neki rođeni u toj uspavanosti ideja, zbog snage duha i ljepote srca, zbog hrabrosti odbijanja autoriteta, ipak ponesoše u sebi cijeli svijet.

Bilo i prošlo vrijeme preimenovanja vrijednosti je bilo skupljeno u manifest umjetnosti, sakriveno u kolažima i literaturi onih koji su tražili trenutak da bi u njemu emotivno postojali. Otkrivši točku prividnog mira u svjesno spoznatoj novoj dimenziji oni osjetiše neuništivu želju da se postigne apsolutna etika i prirodna estetika. Iz svog dubokog osjećaja da bi čovjekov um, koji je u središtu svih tvorevina duha, morao potvrditi svoju nadmoć u tada osiromašenim spoznajama o ljudskoj bitnosti i njegovoj prednosti nad mrtvom materijom, ti mladi umovi se udružiše u snu. To je bila njihova unutarnja pobuna koja ih je  vodila ka potpunom prihvaćanju i priznavanju prirode i njenih zakona, pobuna koja je, u nemilosrdnom svijetu nadmetanja silovitih, tražila potvrdu čovjeka kao sudionika u nastajanju prirode iz koje se uzdigao. Ta pobuna se uzdigla u umjetnost čudesnog, izmaštanog i apsurdnog.

Znam da se  u jednoj tamnoj uskoj ulici u najstarijem dijelu grada krije skoro neprimjetna upravo ta mala kavana. Primjetih svjetlo i krenuh prema njemu.

Mladi ljudi skrivajući se od rata koji je bjesnio svijetom, u maloj kavani u središtu neutralne Europe, nazvanoj Kabaret "Voltaire", poželješe promjeniti svijet. Skupljeni slobodni duhovi jedne nove generacije su na pozornici kabarea otvarali dušu, napadali, postojeće i uvijek nastajuće, materijalne vrijednosti i tražili put ka savršenstvu duha, put koji još uvijek nije bio otkriven.

Svjetlo epohe, u kojoj nova ideja nije postajala pravac nego stanje emocionalnog uma, je zasjalo  jedne zimske večeri u Spiegelgasse. 1, u staroj četvrti grada, na rubu vremena.

Kabaret "Voltaire" je ponovo otvorio svoja vrata

Dada znači početak novog vremena. Počnimo tamo gdje su oni vremenom bili zaustavljeni.

Danas se malo nas sjeća manifesta, učinimo da sutra o Dadi ponovo priča cijeli grad. Što znači riječ Dada?

Pogledajmo u leksikon. Na francuskom ona znači konjić za ljuljanje, na njemačkom Addio do sljedećeg puta, na rumunjskom istinito, vi imate pravo. Ona je internacionalna riječ koja označava pokret.

Dada Giordana Bruna, Dada novonastajuće znanosti, Dada psihologije, Dada literature, Dada buržoazije i vaša Dada cjenjeni pjesnici koji ste o njoj pisali riječima, ali samu riječ za nju nikada niste stvorili.

Dada su svjetski ratovi bez kraja, Dada je revolucija bez početka, Dada znači znati živjeti u ovoj pustinji na asfaltu, Dada i njeni prijatelji i pjesnici i njeni slikari, Dada mhm da da, Dada Hue, Dada Tza, Dada darko, Dada čurdo, Dada budilica, Dada ja, Dada ti i svi oni koji vjeruju u mudrost.

Kako ćemo ostvariti vječno duševno zadovoljstvo? Recimo Dada. Kako ćemo postati slavni? Recimo Dada. Recimo riječ s manirom gentelmena, sa pravilnim odstojanjem, ali govorimo je do ludila, do gubitka svjesti, govorimo Dada....... do pijanstva izazvanim velikim, još neostvarenim, snom.

Kako ćemo se osloboditi ovog lažnog morala i krivih vrijednosti, kako modificiranih istina u novinama i kiča koji nazivamo ljepotom?

Recimo ponovo Dada jer Dada je bila i ostala duša svijeta, Dada je clou, najbolji mlječni sapun sa mirisom ljiljana.

Čitala  sam stihove koji su odlučili odustati od jezika. Dada Goethe-d, Dada Stendhal-a, Dada Budhe, Dalai Lame, Dada m da da..da da, mhm da da, a gdje je ostala Dada naših mladalačkih snova.

Vjerujte mi Dada je bila prije Dade, ona je izrasla na ruševinama Rima, izdigla se iz pepela na Campo del Fiori, potvrdila se u Lisabonu, ojačala poslije ubistva na Balkanu, preživjela Auschwitz i utihnula sada kada je mi najviše trebamo.

Zar smo u jurnjavi za vlakom kojim upravljaju veliki koncerni, za vlakom koji se nikada neće zaustaviti na našim željezničkim stanicama, zaboravili voljeti trenutke zalazećeg sunca.

Zašto se nije probudila poslije 11. septembra, zašto mi koji vjerujemo u mudrost slijedimo zločestoću duše velikog brata sa drugog kontinenta. Ja ne želim pronalaziti riječi jer drugi su ih već pronašli, drugi stvaraju za nas jezik koji mi sve manje razumijemo iako se njime služimo. Služeći se tim riječima mi samo artikuliramo jezik, mi ga ne živimo. Ja puštam glas i riječi izranjaju same, ramena od riječi, noge, ruke, dlanovi. Zaustavimo produkciju vokabulara za koji nemamo doživljaj. Na jeziku kojim se služimo je priljepljena prljavština kao na rukama lihvara koji broji zarađene kovanice.

Materinji jezik je stih, ljepota djetinje igre i mladalačkog sna, prilika kojom mogu bez riječi i jezika osjetiti svoju misao. Želim one riječi koje prestaju tamo gdje su i počele, u snovima koje kao da smo prestali živjeti.

Zar nije moguće da je ono što mi smatramo početkom bio kraj jednog od nas razvijenijeg svijeta, da su bogovi bili živa bića, svjedoci razvoja znanosti i njeni aktivni korisnici. Diana je možda bila astronautkinja među zvjezdama, Sofijina asistentica za gibanje fotona kojima su zajedno usmjeravale svijest univerzuma. Možda je Taurida bila laboratorij u kojem su razvijane, za nas, nepojmljive brzine kojima su one plovile tadašnjim svijetom usmjeravajući tijek vremena u oba smjera. Možda su se, svjesne svog kvantnog stanja, snagom svoje volje skenirale i kao najsitnije čestice teleportirale i bile prisutne tu i tamo, možda su njihove misli bile neobjašnjena energija koju su drugi vidjeli i koje su se bojali. Zar nije moguće da su i onda postojali demoni i zločesti umovi koji su svojom pohlepom zaustavili evoluciju i cijeli univerzum pretvorili u užarenu točku iz koje smo mi rođeni?

Ako je to bilo tako onda mi otkrivamo ono što je već bilo i neopaženo ulazimo u svijet božanskog svjetla i svjesne spoznaje vječnog treperenja misli. Trebali bi barem pokušati zaustaviti današnjeg giganta u njegovoj proždrljivosti i možda tako promjeniti kraj.