Upravo zato odlučila sam napisati ovo pismo i izraziti svoj jad, jer bitka je dovoljno teška i bez zakonskih ograničenja. Da, moj partner i ja također smo roditelji koji to žele biti.  Prije svega rekla bih da sam katolik, odgajana u vjeri i sve svete sakramente dobila do svoje 15 godine (što je za ovu priču bitno).  Unatoč situaciji u kojoj jesam, nisam izgubila vjeru u Boga, dapače ponekad me samo on drži. Upravo zato vrijeđa me i smeta stav određenih institucija, kao i stav nekih naših građana. Građanki (s Markovog trga) još i više!

 

Moj partner i ja zajedno živimo više od 5 godina i isto toliko želimo djecu. U početku se čovjek prepusti tom slatkom čekanju, no kasnije krenu razni trenuci, a  svi su označeni sličnim emocijama: tuge, jada, nemoći, nevjerice i samo s jednim pitanjem – zašto ja? zašto moje tijelo ne može? što nije u redu sa mnom?

 

Nakon prvobitnog šoka, primili smo se Interneta i knjiga i bacili na istraživanje. U sljedećim godinama napravili smo puno toga na sebi: naravno, obavili sve potrebne pretrage (koje su potpuno u redu), poboljšali smo i uravnotežili prehranu, oboje se aktivno uključili u sport, posjetili razne terapeute kako bismo eliminirali mogućnost da je korijen „bolesti“ negdje u psihi, obilazili travare, razne shiatzu, energetske i homeopatske terapeute.... Iznutra, svako od nas je prolazio faze negiranja problema, do faze očaja. Svaki mjesec bio je označen suzama, dramom, svaka kolica u gradu bila su kriva za očaj. Na tom putu, nismo bili najblaži prema sebi. Kopali smo svojoj unutrašnjosti, jedan po drugom, preispitali sto puta što radimo krivo, da li je možda on nesvjesno problem, da li sam to ja, možda nismo pravi partneri, ili zašto taj klik i kod nas ne funkcionira tako jednostavno kao i kod drugih?

 

Nakon nekog vremena, naša patnja bila je dozvoljena u naša četiri zida. Umorili smo se od sebe samih, od objašnjavanja. Temu djece više nismo spominjali pred prijateljima i poznatima, jer ljudi jednostavno nisu mogli razumjeti. Reći nekome da se strpi ili opusti okrutno je kad sam ne razumiješ koliko osoba to silno želi, pokušava. Prema nekim istraživanjima, neplodnost nakon što je dijagnosticirana više od 2 godine izaziva slične depresije kao kod teških bolesti raka... Kako onda nekome tko je djecu dobio onako na godišnjem, u trenutku svoje opuštenosti, objasniti koliko je silna želja ugušena u meni?

 

Ljudski je da želimo djecu i od toga se ne odustaje tako lako. Borba postaje (u nekim trenucima) opsesija i cijeli se život podređuje tome. Svaka nova tehnika, nova je nada. Nižu se i dalje obilasci liječnicima, odlasci na druga mišljenja, pa opet terapija čajevima jer „je baš ta travarka pomogla mnogima“. Ne moram spominjati frustraciju saznanjem da medicina zna malo ili ništa, naročito kod parova gdje nema fizičkih problema. Tada se javlja još jedna situacija gdje zbog korištenja alternativnih načina liječenja (homeopatije, bachove kapi, fitoterapija, energetski tretmani,...)  prisiljen si igrati na dva odvojena načina jer liječnik uopće neće razumjeti niti podržati takvu vrstu „pomoći“. Na osjećaj nemoći, jada, može i još malo krivnje. I tako se  sve to gomila, a rješenja i vremena je sve manje i manje...

 

I naravno za većinu parova, kao što smo mi,  za kraj ostaje umjetna oplodnja i posvajanje. Sad se ponovo vraćam na stav nekih naših institucija i građana koji smatraju da je su sve te metode nemoralne i neprihvatljive. Nije mi jasno kako mogu suditi, a sami imaju djecu i svaki dan ih gledaju kako rastu? Što je moralno ili nije? Da li je moralno imati djecu i pustiti da se sama odgajaju, da su na ulici dok roditelji rade 12h i kupuju ljubav poklonima?  Prijedlog je da nas psihološki testiraju??? A tko testira sve one koji su svoju djecu dobili, a nisu ih željeli, niti ih sad žele? Neki vrijeđaju svoju djecu svakodnevno lošim odgojnim mjerama i uništavaju njihovo unutarnje biće polako i sigurno. Tko njih testira?

 

Moralizirati oko ove teme, a ne sam proći trnoviti put do djece, besmislen je. Većina parova poput nas probala je sve, bas SVE, prije nego se je odlučila na takav postupak.

 

I za kraj samo bih rekla da unatoč težem putu, nismo odustali. I dalje se nadamo, i dalje se molimo dragom Bogu da i nama udjeli jednu dušu. A onda kad se to desi bit ćemo još sretniji jer znamo da smo 110% poboljšali sebe, naše životne navike i moći ćemo se dati još više.  Najvažnije od svega je da je naša ljubav svakim danom veća, jer bez te ljubavi ova borba bi davno bila gotova.