Umijeće preživljavanja i življenja

Bez obzira na kulturološki,društveni ili materijalni stupanj svatko od nas vodi svoj mali ratni dnevnik preživljavanja.Pri tom uopće ne mislim na materijalna sredstva;jer to je ionako vrlo subjektivno i podložno sustavu vrijednosti kojeg svatko od nas gradi od najranijeg djetinjstva i stvara svoje proiritete.Ono što nas ne zanima skupo nam je bez obzira na broj novčanih jedinica i tako je vjerojatno nastala izreka  Svaka budala ima svoje veselje.

 

Ovo Umijeće odnosi se na traženje,nalaženje i zadržavanje mjesta u okolini u kojoj svatko od nas živi i djeluje.Neovisno o vlastitom samopouzdanju svatko od nas itekako treba potvrdu  izvana.Ona nas potiče da nastavimo putem kojim smo krenuli ili nas upozorava da malo prikočimo prisječajući nas da brzina bez kontrole baš i ne pruža neku sigurnost.Ponekad se može nametnuti i pitanje da li je to uopće bio najbolji put.Sve to naravno,ovisi o putniku...

Okolina bitno utječe na nas baš kao i mi na nju.To sam vrlo praktično osjetila kod pokojnog prof. Nasakande,kada sam magarećom upornošću tvrdila da pojedinac utječe na okolinu,a ne ona njega.Bio je to odraz moje želje da me se ne zgazi zbog različitosti i vrlo osobni stav koji nije mogao proći na ispitu sociologije.Rušeći me dva puta,moj dragi profesor mi je dokazao i pokazao kako je velika moć samo jednog pojedinca na drugog.Bio je u pravu i hvala mu.

 

Od ranog djetinjstva bila sam svjesna da sam drugačija od drugih.Mnogo toga sam željela i htjela,ali fizički nisam mogla.

Što je razred bio viši i problemi su bili veći.A onda je došao pubertet.Težak svima,jer su tada fizičke razlike vrlo vidljive i na žalost,vrlo bitne...a meni 100 % invalidnoj djevojci pogotovo.Unatoč pogledima,sažalijevanju,komentarima,pa čak i izrugivanju, uspjela sam razviti snažnu verbalnu komunikaciju i energiju koja je sve savladala.

 

Danas  imam 45 godina,njegovano tijelo sa posebnim naglaskom na lice koje priroda nije dotakla urođenim deformacijama.A najvažnije od svega,imam bezuvjetnu ljubav svog " zdravog" 42-godišnjeg muža s kojim ću iduće godine proslaviti dvadesetogodišnjicu braka punog ljubavi i razumijevanja, koji ni danas nije prihvaćen od strane svojih roditelja zbog mog invaliditeta.Bilo je dana kada mi je bilo teško pogledati se u ogledalo, znajući da nikada neću nositi štikle,minice,ili odplesati valcer.Ponekad zapitam muža kako se mogao zaljubiti i kako mu to nije čudno, a on jednostavno kaže da sam to ja i da me voli!Osjećajući tu veliku ljubav svih ovih godina,ja vjerujem da sam posebna i volim svoje tijelo.

 

Onima koji me ne poznaju sigurno je čudno od kud mi toliko volje i snage, i žale me.A mene sad uglavnom muči kako uskladiti šminku sa garderobom.

 

Ni sama ne mogu sebi objasniti,ali sve sam više sigurna da je sve počelo jednostavnošću mojih roditelja.Vjerojatno zato ni danas nemam problema sa prihvaćanjem i suočavanjem.

 

Bilo je i neugodnih situacija,jer ljudi se boje nepoznatog,a pogled na bolest nužno i ružno ih podsjeti da bi se i njima moglo tako nešto desiti.Zato je najlakše zatvoriti oči,pa što ne vidiš,to valjda ni ne postoji.A ja se ni danas na nikoga ne ljutim,uključujući i Ivičine roditelje,jer smatram da ljudi uglavnom ne misle loše,već jednostavno ne misle,pa tako povrijede.Sve je stvar duhovnog rasta i promišljanja! Bilo je faza ljutnje i bijesa,ali čini mi se da sam zbog svega toga postala tako uporna i otporna.

 

Svojim poznanicima i prijateljima u polušali dajem do znanja da će starenjem svi doći u moje stanje,a ja ću zbog istreniranosti biti u prednosti pred njima...

 

Hvala bogu,što sam invalid,pa će mi starost lakše pasti!