Jednom zgodom su grčkog mudraca Ezopa upitali: »Što je najljepše na svijetu?« On je smjesta odgovorio:  »Jezik! Jer bez jezika ništa ne bi valjalo na ovome svijetu: ne bi bilo ni razgovora ni dogovora među ljudima, šaputanja među zaljubljenicima, molitve…pjesme, mogućnosti poučavanja…«

Kad su mu drugom zgodom postavili pitanje: »Što je najgore na ovome svijetu?«, on je ponovo odgovorio: »I opet jezik! Jer bez njega ne bi bilo ni svađanja ni vrijeđanja, ogovaranja, klevetanja i svega onoga što zlim jezikom počinimo.«

Uistinu, ljudska riječ je nešto fantastično, najčudesnije što nam je Bog darovao.

(Usp. Ph. BOSMANS, Liebe, 8 sl.)

 

Preko nje se susrećemo, priopćavamo jedni drugima, stvaramo zajedništvo. Ali, svima nam je jasno da riječ može postati i smrtonosno i ubitačno oružje. Biblija nam u više navrata na to svraća pozornost. Za tu knjigu ubijati jezikom nije ništa manji zločin nego ubijati nožem. Među ostalim izjavama tu čitamo i ovo:

»Udarac bičem ostavlja masnicu, udarac jezikom lomi kosti. Mnogi su pali od mača, ali ne toliki kao od jezika.« (Sirah 28,17-18)

 

Isti taj mudrac na drugom mjestu veli: »Prokleti bili došaptavači i klevetnici, jer uništiše mnoge koji su živjeli u miru!« (Sirah 28,13)

Od novozavjetnih pisaca na pogubnost zla jezika posebno se osvrće sv. Jakov. On u svojoj poslanici piše: »Pazite, kako mala vatra, a kako veliku šumu zapali! I jezik je vatra!...Pun je smrtonosnog otrova. Njim blagoslivljamo Gospodina i Oca, i njim proklinjemo ljude koji su stvoreni na sliku Božju.« (Jak 3, 6-9)

 

Jezikom, dakle, u par trenutaka možemo svesti na prah i pepeo ime i reputaciju jedne osobe. Koliko li će trajati godina dok šuma opet prozeleni? Narodna mudrost kaže: »Opekotina će zacijeliti, ali rana koju je ostavio zao jezik – nikada.«

 

Kada su jednom izrečene, riječi se više ne vraćaju…

A Isus sa svoje strane jasno i snažno daje do znanja »da će ljudi za svaku ispraznu riječ što je izreknu polagati račun na sudnji dan!« (Mt 12, 36) U tom kontekstu on izrijekom tvrdi da će se naše spasenje ili propast odlučiti na tome kako smo se služili jezikom: »Tvoje će te riječi opravdati; tvoje će te riječi osuditi« (Mt 12,37).

 

Nažalost, mi često zaboravljamo na ta biblijska upozorenja glede jezika. Naša nutarnja praznina je ispraznila i našu riječ.

Laž, pohlepa i mržnja prionule su uz riječ kao plijesan. U ime osme zapovijedi dužni smo ponovno podići cijenu riječi.

To je neizostavni uvjet istinskog očovječenja i skladnog ljudskog suživota.