Naš psihički život, kao i naše ljubavi, oscilira između osamljenosti i veza. Oba ta stanja mogu izazvati strah; podrazumijevati rizik.   Opasnosti koje svatko od njih sadrži mogu se izjbeći snalažljivošću i maštom.

Mi nastajemo iz odnosa s drugim i potpuno smo prožeti tim odnosima, ali, ipak, svoje iskustvo organiziramo kao pojedinci čije unutrašnje biće ima svoje granice koje su dijelom propusne, a dijelom ne.

Ono što nismo i ono što jesmo predstavlja suprotnost, a o suprotnostima razmišljamo kao da su jedna drugoj beznačajne, kao da nemaju nikakve veze. Ali, suprotnosti su itekako međusobno povezane. Često podrazumijevaju onog «drugog», kojeg u određenom smislu uvijek i sadrže u sebi.

Na taj način djeluje veliko dio «drugosti» koju tražimo i koju smatramo uzbudljivom kod partnerice/partnera u ljubavi. Kaže se da se suprotnost privlače. Privlače nas zato što predstavljaju drugu stranu nas samih, isto samo u drugačijem obliku. U tom, smislu, «drugost» se ne može smatrati nečim što je strano selfu, već nešto što je u selfu potisnuto, zabranjeno. Jung je takve odbačene dijelove selfa nazvao «sjenkom». A kako se self stavlja u središte u odnosu na ono što je van njega, «drugost» se može smatrati oblikom selfa, ali to je zapravo njegova zrcalna slika.

Ono što nas kod druge osobe privlači možda nije toliko činjenica da je riječ o drugoj osobi, koliko je to prilika da uspostavimo kontakt s nesvjesnim aspektima vlastitog selfa.

Svima nam je svojstvena sklonost da stalno obnavljamo svoje patnje. Kad je riječ o ljubavnim odnosim, svakoj novoj vezi prilazimo kao lijeku za probleme iz prethodne, a onda se ta nova veza opet u najnoviju verziju stare veze.

Žena koja idealizira jednog roditelja i prezire drugog uspijeva da nađe muškarca koji, naizgled, posjeduje željena roditeljska svojstva, samo da bi, s vremenom, u njemu otkrila upravo ona svojstva koja je prezirala. Muškarac koji se užasava određenih svojstava svoje majke uspijeva da nađe ženu koja, iako je prividno sasvim drugačija, predstavlja njezinu kopiju.

Ironija je u tome što ono svojstvo koje druga osoba želi kod sebe da istakne, svojstvo zbog kojeg izabiremo baš nju, često u njenoj vlastitoj psihi  predstavlja obranu protiv upravo suprotnog svojstva. Npr. partner kojega smo odabrali zbog njegove stabilnosti, može biti jako lakomislen ili partnerica koja nas je privukla svojim seksipilom možda skriva duboku depresiju.

Nema sumnje da je ljubav u svojim različitim oblicima najželjeniji i najcjenjeniji osjećaj koji imamo ili želimo imati. Zbog toga što je najcjenjenija, a da bi se dobila, često pred nas postavlja teške zadatke.

Kako si pomoći ?

Da bi se uopće mogao doživjeti osjećaj ljubavi, potreban je kapacitet selfa da primi i prihvati ljubav drugoga u suglasju sa samim sobom. Nabrojati ćemo još  neke kapacitete:

• kapacitet za zahvalnost i skromnost
• prepoznavanje i priznavanje vrijednosti u drugome
• odustajanje od ciničnog pogleda na svijet i mazohističke nastrojenosti, koje može imati dijete koje je doživjelo rana i ozbiljna uskraćivanja, te zbog toga ima predstavu o sebi u skladu s njima
• odustajanje od svemoći i zadovoljenje s unutarnjim i vanjskim svijetom kakav jest, a ne kakav bi trebao biti (“savršen”)
• psihičko preživljavanje osjećaja vezanosti, a koje čini osobu osjetljivom na gubitak i separaciju
• iskustvo vlastite krivnje, jer uvijek preostaje izvjesna količina agresije koja se emanira prema objektu ljubavi, čak i u najboljim uvjetima.

Ali ne treba zaboraviti da nije sve u analizi. Kada je riječ o ljubavi, pjesnici su uvijek ispred analitičara.

MOJE LICE U TVOJIM RUKAMA (Vicente Alexandre)

Kad me gledaš,
kad uza me, bez pokreta, sjedeći, blago se nagibaš;
kada pružaš svoje dvije ruke, tako umilna, jer želiš,
jer bi eto htjela dotaći, da, moje lice.
Tvoje dvije ruke, kao iz sna,
koje me kao neka sjena dosežu.
Gledam ti lice. Dah nježnosti izbio je iz tebe
poput svjetlosti u crtama tvog lica.
Kako lijepa izgledaš! Izgledaš više djetinjasta.
I gledaš me.
I smiješiš mi se.
Što li tražiš kada me, pružajući ruke, nijema,
dotičeš?
Osjećam žar sjene, dima što živahan stiže.
Kakva ljepota, dušo moja! Nastamba, u zanosu,
mirna počiva.
Ti šutiš a ja osjećam svoje lice, zbunjeno, blago,
među tvojim prstima.
Nešto moliš. Pretvaraš se u djevojčicu koja moli.
Nešto tražiš. Prelama se neki glas koji ne postoji
i koji nešto ište.
Zakašnjela ljubav. Ljubav u prstima koja kuca bez
buke i bez glasa.

A ja te gledam u oči, gledam i čujem te.
Čujem dušu posve tihu, djetinjastu, koja pjeva
slušana.
Ljubav kao cjelov. Ljubav u prstima koju slušam
zatvoren u tvoje ruke.

by Marko

www.psiha.com.hr