Ne postoji čovjek koji tijekom života nije stekao neke navike. Svatko od nas ih ima, one poželjne i one nepoželjne, neke kojih smo svjesni i neke koje možda nikada nećemo osvijestiti.

I upravo zato što su toliko prisutne, prihvaćamo ih kao neminovnost i, ukoliko nam ne smetaju, ne obraćamo na njih pažnju.

Ipak, u navikama se krije snaga koja u velikoj mjeri može utjecati na kvalitetu našeg života.

Navike mogu postati teret koji mukotrpno vučemo kroz vlastito postojanje, teret koji nas sprečava da živimo kao slobodna, kreativna ljudska bića.

 

ŠTO SU NAVIKE?

Navike su naučeni oblici ponašanja koji nastaju kao posljedica ponavljanja određenih radnji, osjećaja, misli. Jednom formirane, ne zahtijevaju napor volje ni svjesnu namjeru da se ponašamo upravo tako.

Dovoljan je samo početni poticaj da se mehanizam pokrene i da s lakoćom i dosljedno ponovimo naviknuto ponašanje, probudimo naviknute osjećaje ili pomislimo naviknute misli.

Čovjek je u ovim trenucima kao stroj koji djeluje po nekom ranije stvorenom unutarnjem programu. Nije potrebno razmišljati, usmjeriti pažnju, donositi odluke, dovoljno je samo prepustiti se poznatom, uobičajenom, naviknutom ponašanju.

Sam po sebi mehanizam navika nije ni dobar ni loš. Jednostavno, ljudska, ali i životinjska psiha imaju sposobnost usvojiti, a zatim u automatizam pretvoriti određena ponašanja i reakcije.

Na taj se način prilagođavamo i postajemo djelotvorniji jer s lakoćom obavljamo ono što je u početku zahtijevalo vrijeme i energiju.

Radni prostor na koji smo navikli olakšava nam koncentraciju, ljudi na koje smo navikli čine nas opuštenijima, mali, sitni svakodnevni rituali, kao što je jutarnje ispijanje kave, daju nam priliku za odmak od problema i opuštanje, itd.

Ukratko, navike nam olakšavaju svakodnevno funkcioniranje omogućavajući da svijest i pažnju usmjerimo na ono što je u tom trenutku važnije i korisnije.

No, to je ujedno i jedino opravdanje njihovog postojanja. 

Problem nastaje kada se ovaj mehanizam proširi na naš unutarnji svijet, na način osjećanja, razumijevanja i doživljavanja različitih životnih situacija.

Sviđaju nam se uvijek iste stvari, bojimo se istih situacija, nerviraju nas isti ljudi, nepovjerljivi smo prema nepoznatom, ili ne želimo poremetiti svoj ustaljeni životni ritam.

U ovim slučajevima navika je postala toliko jaka da našoj psihi nameće svoje vlastite zakone, snažno se opirući svakom pokušaju drugačijeg djelovanja.

Svatko tko se pokušao riješiti neke svoje navike iskusio je koliko je to teška bitka sa samim sobom.

Ne treba ni reći da u ovakvim situacijama navike ne olakšavaju svakodnevni život, ne štede nego oduzimaju energiju i postaju okov.

Kada na iste životne situacije reagiramo uvijek na isti način, postajemo zarobljenici vlastitih navika, predvidljivi i tako okovani vlastitom slikom svijeta, propuštajući prilike za nova iskustva, nova učenja i vlastitu promjenu.

KAKO NASTAJU NAVIKE?

Sve navike usvajamo na isti način, istim slijedom.

U početku postoji namjera ili sklonost ka određenom ponašanju. Ponavaljanjem, ponašanje se stabilizira i učvršćuje da bi se na kraju u potpunosti automatiziralo.

Malo dijete koje usvaja naviku jutarnje higijene roditelji svako jutro podsjećaju da opere zube. Nakon nekog vremena roditeljski poticaji više nisu potrebni. Ponašanje je naučeno, učvrstilo se i stalnim ponavljanjem pretvorilo u naviku. Djetetu više nije potreban nikakav poticaj, svako će jutro automatski krenuti u kupaonicu i oprati zube. 

Na isti ovakav način usvajamo mentalne i emocionalne navike.

Ukoliko smo puno puta doživjeli omalovažavanje, postat ćemo nesigurni; ako su nas ohrabrivali i poticali, imat ćemo samopouzdanja.

Tako se počnemo doživljavati kao sposobni ili nesposobni, bojažljivi ili hrabri, pametni ili glupi, poduzetni ili pasivni.

Kada jednom dozvolimo da se ovaj doživljaj učvrsti, on postaje navika koja će uvjetovati naše buduće postupke i cjelokupno ponašanje.

Jednako tako pod utjecajem odgoja i kulture u kojoj živimo naučimo po navici voljeti ono što većina voli, težiti onome čemu većina teži, prihvaćati vladajuće vrijednosti, izražavati važeće stavove.

Ili suprotno, bunimo se protiv svega toga, vječiti smo nezadovoljnici i kritizeri.

Način na koji reagiramo na životne probleme, kako prihvaćamo nove ideje, kako se snalazimo u nepoznatim situacijama, kako se suočavamo sa stresom, religijska ili politička uvjerenja – sve može postati navika.

Najčešće uopće nismo ni svjesni da nam je psiha okovana navikama pa kada nam se dogodi da se susretnemo s idejama, razmišljanjima i stavovima različitim od naših, javlja se odbojnost, netolerancija, strah.

Promijeniti kut gledanja i pogledati svijet drugim očima, ili uvažiti drugačije mišljenje postaje nemoguća misija.

KAKO POBIJEDITI NAVIKE?

Svi znamo da se stvorenih navika vrlo teško riješiti, osobito onih mentalnih i emocionalnih, jer ih ne prepoznajemo ili jednostavno ne priznajemo.

Ukoliko nemamo izrazitih poteškoća u svakodnevnom funkcioniranju, mirimo se s njima i prihvaćamo sebe takvima kakvi jesmo. 

S druge strane, mudrost starih, tradicionalnih učenja govori da je čovjek biće koje razvija i budi svoju ljudsku svijest. Drugim riječima, mi učimo biti ljudska bića.

Ako nam je neobična ova tvrdnja, promislimo koje sve ljudske vrline ne posjedujemo i ne izražavamo u svom svakodnevnom životu pa će nam biti jasno da imamo još puno posla u buđenju ljudske svijesti.

Zato je apsurdno da se u bilo kojem periodu života prihvatimo kao dovršeni (ili savršeni), bez želje i nastojanja da se mijenjamo i danas budemo malo više ljudi nego što smo to bili jučer.

Očito je da se navike protive ovakvom razvoju. One nas čine statičnima, a ne dinamičnima, oponašateljima, a ne kreatorima samih sebe.

Navike su neminovnost i ne možemo ih uništiti ni spriječiti njihovo nastajanje. No, možemo sebe naučiti da njihovu energiju svjesno usmjeravamo na ona ponašanja koja pomažu našem razvoju i smislenijem životu. 

Navike mogu nastati na dva načina. Jedan je da se pasivno prepuštamo različitim unutarnjim ili vanjskim poticajima i dozvolimo da se navika formira bez sudjelovanja naše svijesti, a to znači i bez kontrole nad tim koja nam ponašanja prelaze u naviku.

Svaku večer uključiti televizor i bez kriterija gledati sve što je na programu sigurno nije ničiji svjestan odabir, ali može postati toliko jaka navika da nestanak struje izazove nervozu, razdražljivost, pa i bijes.

Glavni uzrok ovakvih nesvjesno stvorenih navika je nedostatak pažnje. Ne obraćamo pažnju na utjecaje kojima se izlažemo, ponašanja koja ponavljamo i, na kraju, naviku koju smo usvojili.

Drugi način je da svjesno biramo i aktivno sudjelujemo u formiranju navike. Umjesto da gledamo televiziju, možemo sami sebe naučiti da svaku večer prije spavanja pročitamo nešto što će nas nadahnuti i oplemeniti.

Inteligentnim odabirom ovakvih navika, one prestaju biti okov koji zarobljava, a postaju pomoć i okidač za kvalitetniji život. Ovdje smo svoji vlastiti gospodari, mi kontroliramo situaciju i postajemo kreatori samih sebe. 

I na kraju, kako pobijediti već usvojene loše navike?

Kolika god bila njihova snaga, kako su nastale, tako mogu i nestati.

Preduvjet je da ih prepoznamo i osvijestimo, a to znači obratiti pažnju i upoznavati sami sebe.

Pobijediti već postojeće navike možemo jedino snagom jačom od njihove, a to je snaga volje. Ni jedna navika nije jača od naše istinske namjere i čvrste odluke da se mijenjamo i postanemo neuvjetovana, slobodna i autentična ljudska bića.

 

Marijana Starčević Vukajlović
Iz: časopisa Nova akropola broj 54