Uvijek se vračam istim stazama u potrazi za onim zaboravljenim. Čeznem za magičnim štapićem koji će mi pritom pomoći...da ne zaboravim.

Korakom polakim hodam već dobro utabanim putem okruženim visokom travom, dobro sakriven od pogleda. Nekada smo tuda hodali jedno iza drugoga, u kolini, pjevajući.

Vicevi su padali pomiješani sa glasnim smijehom koji je odzvanjao livadom. Na malom proplaku smjestili bi naš tabor, otvorili svoje ruksake krcate hranom i pićem. Gitara je bila naša vjerna pratilja, pjesma se orila do kasno u noć.

Ležeći na mekoj travi i gledajući u zvijezde sanjali smo o dalekoj galaksiji. Lebdili smo svemirom spašavajući planete, bili smo ratnici....Šetali smo pješćanim uvalama sa željom da plovimo. Nije nam bio važan cilj...samo da se otisnemo...

Svađali smo se oko toga tko će biti za kormilom, a tko pod palubom.Karte smo izgubljenog blaga crtali, u mašti ronili....do dna....Zatvorenih očiju sve smo vidjeli...sve osjetili.....

A onda je došlo vrijeme odrastanja...rastanka.... Putevi naši su se razdvojili...sa malo  mogućnosti za ponovno sretanje.

Svaki je svojom stazom krenuo u potrazi za sanjanim blagom, neke nove svjetove otkrivao.Neki sa diplomom u ruci, drugi sa radnom knjižicom u džepu.

Jesu li novi klinci našim putem hodali, sanjali ...ili je ovaj puteljak obrastao kao davno zaboravljeni?

Još pamtim ta draga, nasmijana lica i razigranost njihovu.Koliko već bora imaju na svom licu? Pamte li te davne trenutke ili je to već  negdje izgubljeno , izbrisano u sjećanju?

Put putujem da bih se vračala. U džepu je uvijek povratna karta bez datuma.Negdje  i nekad  možda ću  ipak naići na ono lice  koje izvlaćim iz svog spomenara onih bezbrižnih dana iz našeg djetinjstva.

Sa malo prtljage idem. Želim da su mi ruke slobodne.Ako ih sretnem, da poletiti mogu...da ih zagrlim...kao nekada...