Možeš naći nekoga tko će te poučavati mehaniku, prirodne znanosti ili matematiku, stvari kao što su algebra, engleski ili kako voziti bicikl, ili kako raditi na računalu.
    Ali o onim stvarima koje su zaista važne: život, ljubav, stvarnost, Bog, nitko te ne može ništa naučiti. Sve što mogu učiniti jest to da ti daju formule, i čim dobiješ formulu, stvarnost se za tebe filtrira kroz um nekog drugog. Ako prihvatiš te formule, bit ćeš zarobljen. Venut ćeš, i kada dođeš do svog kraja, umrijet ćeš ne saznavši što znači sam vidjeti, sam učiti.
   

Pogledaj to na ovaj način: u tvom životu bilo je trenutaka kada si imao iskustvo za koje si znao da ćeš ga morati nositi u sebi do groba jer ne možeš naći riječi kojima bi to mogao bilo kome priopćiti. Ustvari, ne postoje prave riječi ni u kojem jeziku kojima bi mogao priopćiti točno ono što si iskusio.
    Razmisli o tome kakve je vrste osjećaj koji te obuzima kada vidiš pticu kako leti preko jezera, ili kada si ugledao travku koja je izrasla iz pukotine na zidu, ili kada si čuo plač djeteta u noći, ili kada si osjetio dražest golog ljudskog tijela, ili kada si promatrao hladan i ukočen leš u lijesu. Možeš pokušati priopćiti svoje iskustvo glazbe, pjesništva ili slikarstva, ali u svom srcu znaš da nitko nikada neće shvatiti točno ono što si vidio ili osjetio. To je nešto za što jednostavno ne posjeduješ moć da bi to mogao izraziti, a još manje učiti drugo ljudsko biće.
   

Upravo se tako osjeća učitelj kada ga zamoliš da te pouči o životu, Bogu ili stvarnosti. Sve što može učiniti je da ti da pravilo, skup riječi povezanih u jednu formulu. Ali, od kakve su koristi te riječi?
    Zamisli grupu turista u autobusu. Zastori u autobusu su spušteni, tako da putnici ne vide, ne čuju, ne dodiruju, ne mirišu niti malo od stranog i egzotičnog kraja kroz koji prolaze, a njihov vodič cijelo vrijeme brblja, pružajući im nešto za što on misli da je živi opis mora, zvukova i prizora svijeta s druge strane prozora. Jedina stvar koju će iskusiti bit će slike koje vodič svojim riječima stvara u njihovim glavama. I pretpostavimo da se autobus zaustavi i da ih vodič pošalje van s uputama o onome što bi mogli vidjeti i iskusiti. Njihovo će iskustvo biti okaljano, uvjetovano, iskrivljeno tim uputama i opažat će, ne stvarnost kakva jest, nego stvarnost kakva je uvjetovana vodičevim uputama.
     Postoji li način pomoću kojeg bi mogao saznati je li ono s čime si ti u dodiru stvarnost? Ovo je jedan pokazatelj: ono što opažaš ne uklapa se ni u koje formule, bilo da ih je stvorio netko drugi ili ti sam - to se jednostavno ne može staviti u riječi.
    Što onda učitelji mogu napraviti? Mogu ti ukazati na ono što je nestvarno, ali ti ne mogu pokazati stvarnost; mogu uništiti tvoje formule, ali te ne mogu potaknuti da vidiš ono na što formula ukazuje; mogu ti ukazati na tvoju pogrešku, ali ti ne mogu priuštiti posjedovanje istine.
    Najviše što mogu učiniti je da pokažu smjer prema stvarnosti, ali ti ne mogu reći što trebaš vidjeti.
    Morat ćeš po svijetu hodati potpuno sam i otkrivati za sebe.
    Hodati sam znači napustiti sve formule koje su ti nekada bile dane, one koje si naučio iz knjiga, one koje si sam smislio u svjetlu svojih prošlih iskustava. To je možda najužasnija stvar koju ljudsko biće može učiniti: prijeći u nepoznato, bez zaštite bilo od koje formule.
    Napustiti svijet ljudskih bića, kao što su to proroci i mistici činili, ne znači napustiti društvo ljudi, nego napustiti formule. Tada ćeš, iako još uvijek okružen ljudima, biti istinski i sasvim sam.
    Kako je grozna ta samoća! Ta osama, ta samoća u Tišini. Vidjet ćeš samo tu Tišinu. I kada to vidiš, odreći ćeš se svih knjiga, vodiča i gurua.
    

Što je to što ćeš vidjeti? Bilo što, sve: list kako pada, ponašanje prijatelja, mreškanje površine jezera, hrpu kamenja, srušenu zgradu, uličnu gužvu, zvjezdano nebo, bilo što. Nakon što si to vidio, netko bi ti mogao pokušati pomoći da staviš viđeno u riječi, ali ćeš pokretom glave reći: "Ne, to je samo još jedna formula." Netko drugi pokušat će ti objasniti značenje onoga što si vidio, a ti ćeš se opet usprotiviti jer značenje je formula, nešto što se može staviti u pojmove i značiti nešto za um koji razmišlja, ali ono što si ti vidio nalazi se s onu stranu svih formula i svih značenja. I doći će do neobične promjene u tebi, isprva jedva primjetne, ali radikalno preobražavajuće. Jer, nakon što to vidiš, više nećeš biti onaj isti. Osjetit ćeš slobodu koja oduševljava, izvanrednu sigurnost koja dolazi od spoznaje da je svaka formula bezvrijedna, bez obzira na to koliko sveta bila; i nikad više nećeš nikoga zvati svojim učiteljem. Tada ćeš neprestano učiti jer ćeš svaki dan iznova opažati i shvaćati tijek i odvijanje života. Tada će svaka pojedina stvar biti tvoj učitelj.
    I zato stavi na stranu sve knjige i formule, usudi se ostaviti svog učitelja, tko god tvoj učitelj bio, i vidi stvari za sebe.
    Usudi se sve oko sebe promatrati bez straha i bez formula i neće potrajati dugo da progledaš.