U prvi mah je pomislio da je svećenik koji je stavio te znakove nešto pogriješio jer po nekoj logici redoslijed bi trebao biti: tuga, neutralno, radost. Ipak, desetodnevna intezivna meditacija je razbistrila ovu nedoumicu.

I mene je taj nesklad godinama mučio. Zar nije cilj života biti sretan i radostan? Zar nije lijepo i ugodno biti nasmijan? Svakako da da. Ali ovdje se ne govori o svakodnevnoj sreći običnog čovjeka kojem je zaista veliki napor zadržati taj bljesak sreće. Kada nam se desi, htjeli bi ga imati zauvjek. Ali ta sreća je prolazna. U Bhagavad Giti se uspoređuje dolazak i odlazak sreće (i nesreće) poput promjene godišnjih doba. Ljeto odlazi i mijenja ga jesen, nju ohladi zima, koja se rastapa u proljetnom lahoru, a proljeće je tek faza života prije toplog ljeta. I tako u krug. U ovom svijetu ništa nije stalno, jer stalna na ovom svijetu samo mijena jest.

Previše sreće, kojoj svi težimo ne znači i vječnu radost i uspjeh. Na primjer, ako se sretnu dva boksača, jedan koji zrači srećom i radošću, a drugi koji je oličenje ljutnje, možemo samo zamisliti kako će završiti taj meč. Za pretpostaviti je da će ljutiti boksač pobijediti. Znači da stalna radost i nije uvijek prednost u ovome svijetu.

U 15. i 16. stoljeću u Indiji se razvio jedna pravac u Yogi znan kao Sahaja yoga. Sahaja znači prirodan. Tijekom vremena se taj termin prilagodio i sada ga koriste razne grupe koje se bave meditacijom i yogom. Pošto se u isto vrijeme u sjevernoj Indiji razvila i bhakti yoga (na jugu je stoljećima bio snažan pokret Alvara, bhakta kraljeva, pjesnika i svetaca), jedan dio ljudi je prilagodio posvećenost Radhi i Krishni imitirajući njihove Božanske zabave svirajući i pjevajući kirtane. Sahajiji su se oblačili u žensku odjeću i padali u trans nastojeći na pomalo groteskan način doći do prave božanske ljubavi. Na sličan način mogli bi povući paralelu i sa drugom krajnošću od sreće i zadovoljstva: bol i patnja.

Flagelanti, ili bičevaoci, su se pojavili u srednjem vijeku kao dio kršćanskog običaja za samokažnjavanje. Slične tradicije su postojale i kod drugih religija a cilj im je bio ili da dokažu prolaznost materijalnog svijeta i tijela. I kod Muslimana Šiiti se za vrijeme obilježavanja praznika Ašure bičuju kao znak veličanja boli i žrtve njihovog spasitelja imama Huseina.

Od velike boli do pretjerane sreće. Ni jedno ni drugo ne donosi istinsko duhovno zadovoljstvo. Zbog toga bi trebali bi težiti uravnoteženom životu. Cijelo 6. poglavlje Bhagavad Gite govori o balansiranom životu yogija kao jedinom sretnom rješenju.