Satkano od najfinijih niti...nazvano „duša“.....sposobno da osjeća, da se buni, da bude radosno i tužno....biće u kojem stanuje duša.....

Pročitala sam neki dan od jedne članice, veli da je tuga dio nje...da je tako rođena i da se saživjela sa njom. I nehtijući, obavila me na čas svojom tugom, potaknula želju da je ubjedim da to ne mora tako...a nemam pravo.

Razlozi za tugu, kao i za radost mogu biti tako sitne, drugima nevažne stvari....Svako od nas ima okidač u sebi i za smijeh i za plač...možda se taj okidač kod nekoga zaglavi na određenom mjestu, pa onda stoji i stoji, nepromijenjen.

Kao dijete sam bila razdragana, raspjevana, nestašna a ipak poslušna i puna poštovanja prema roditeljima. A onda je život stigao u punom zamahu i donio svega......

U takvom jednom njegovom zamahu donio mi je tugu, onu duboku, istinsku...onu koja je zaprijetila da me potpuno obuzme, da mi onemogući disanje....Pustila sam je da caruje jedno vrijeme, uživala u njoj, u samosažaljenju, u osjećaju „jadna ja-kako mi je teško“, ali onda sam shvatila da stojim u jednom mjestu. Od tuge se ne može dalje. Ni korak naprijed, samo nazad, nazad u sjećanja u traženje krivnje, griže savijesti....u suze.... A vani je bilo sunce. S one strane se čuo smijeh, čula se u daljini pjesma....znala sam da postoje...sjećala sam se toga....

„E, nećeš tako više.“  Dosta je. Prvo sam molila. Na svakom koraku. Dok peglam, dok idem na posao, dok čistim, dok kuham...molila i pjevušila. Otkrila sam da je puno lakše biti radostan nego tužan, da je ljepše smijati se, nego plakati....Poslije molitve koja je postala kao zrak, kao jelo, prisutna u svakom času...počela sam intenzivnije raditi na sebi. Počela sam prepoznavati tusiću i jedan razlog za sreću, za radost i objeručke ih prihvatala. Nije bilo važno da li je to oblak neobičnog oblika, cvijet u pupoljku, da li je to vlat trave na vjetru, ili dragi gost. Naučila sam da je život vrijedan i dragocjen...da problemi dolaze i odlaze, da ih se može riješiti sa manje ili sa više truda...Otkrivajući tragove po kojima ću ići, osjećala sam sve bolje i bolje. Nisam imala vremena misliti na sebe, a nisam ni željela. Po prirodi nisam sebična osoba, ali sam shvatila da se puno manje može dati kada si tužan nego kada si veseo. A voljela sam davati. Davanje me preporodilo. Davala sam svoj dom, svoje prijateljstvo, male sitne stvari, davala sam sebe....i oporavljala se od tuge.

Ne kažem da i sada ponekada zna doći u goste, ali je ne puštam da ostaje koliko ona hoće. Lijepo se porazgovaramo, oplačemo, dogovorimo...i ispratim je....“Do viđenja tugo...dođi opet, ali nemam vremena da te dugo gostim....stižu mi sreća i radost, najavili su se smijeh i pjesma...dođi, ali molim te, brzo idi...nema mjesta, a nećeš se dobro ni osjećati u mom novom društvu.“

I ona ode....znam da će ponovo doći i da će ponovo otići...kao klackalica....

A ja molim....uvijek, i zahvaljujem stalno, i sretna sam što mogu sve to sa nekim da podijelim.