Još se živo sjećam tih odlazaka preko granice. Bilo je trenutaka kad smo svi bili tako jadni jer „to si ne možemo priuštiti preskupo je, idemo dalje“. I nama djeci, a i roditeljima ta situacija je bila jednako mučna (a danas bi rekla da im je bilo još i teže). Ipak, vrlo često nakon cijelog dana hodanja, srama jer su Jugoslaveni navalili i bacali okolo stare stvari i oblačili nove, doma smo se vraćali zadovoljni s novim, šarenim, drugačijim stvarima. Posljednjih 10-15 godina, srećom, više nije bilo potrebe odlaziti u kupovinu preko granice.

 

No ovog ljeta sestra i ja odlučile smo napraviti izlet do Trsta i izbjeći turistički kaos u našim gradovima. Prema pričanju znala sam da im je ekonomija jako patila kad su prestali biti kupovna meka, puno dućana se je zatvorilo, došlo malih kineskih predstavnika...međutim, ono što smo tamo sada našle jako nas je iznenadilo.

 

Trieštini (kako ih u Istri zovemo) bili su mudri i okretni. Shvatili su da od same prodaje ne mogu preživjeti, stoga su strategiju razvoja grada okrenuli u nekom drugom smjeru. Danas na obali, u ulicama gdje smo nekad ulazili iz dućana u dućan, imaju male, lijepo uređene bistroe koji nude fine sendviče (od pogleda svakome slina curi). Neki osim gotove hrane prodaju hranu (domaću tjesteninu, salamine, sireve,..sve one fine talijanske delikatese).

 

U jednoj pauzi sjele smo i na kavu. Kako li je samo ta kava tamo uvijek dobra? Zašto taj espresso  tako fino miriši, šalica nije pokapana,..? Hmmm pa još i čokoladica...njami.  Znam, reći ćete to je samo moja sjeta za davnim danima, ali...

 

Jasno muvale smo se malo i po dućanima koji s obzirom na hrvatske cijene izgledaju (vrlo) prihvatljivo, dapače u nekim segmentima i jeftinije. Ponovo sam se nakon svih tih godina zapitala nije li došlo vrijeme da počnem cipele kupovati u Italiji jer za cijenu no-name cipele (koja nema neko prepoznatljivo ime) kod nas, u Trstu se može dobiti odlična, drugačija cipela u finom, lijepo uređenom dućanu s tradicijom prodaje više od 25 godina (bar koliko ja pamtim). O prodavačima i ljubaznosti, te mogućnost plaćanja karticom da ne govorim.

 

Za ručak smo ponovo sjele u jedan bistro privučene masom ljudi koji sjede pod suncobranima na trgovima, jedu neke fine pašte, sendviče. Nas petoro naručilo je 5 različitih bagueta (francuski kruh sa nekim prilogom) i salatom. Kad je konobar donio sve na stol, secirali smo sendviče jer smo htjeli sve probati. A svi su bili fantastični! Aranžiranje hrane ne treba ni spomenuti.

 

Tada sam tek uvidjela kako su Talijani pametni i kako „Trst nije naš“. Istina i njih je muka natjerala da se promijene, da razmisle kako poboljšati svoj život i olakšati narodu. Iako su većinom katolici (a u toj zemlji živi i Papa!) rade nedjeljom, imaju liberalniji zakon po pitanju umjetne oplodnje, a i zabranu pušenja iako su strastveni pušači (kao i svuda u Europi).  Za razliku od njih koji su imali snage trgnuti se iz jada i prestali s kukanjem, mi se i dalje žalimo, prijetimo štrajkovima, prozivamo Vladu i tražimo potpore, govorimo, govorimo....u prazno. Umjesto da podržimo svoju ekonomiju i poduzetnike kako bi oni mogli podržati svoje radnike (a trenutno oni, izmučeni porezima i davanjima kao malo gdje u Europi, zadnjim grcanjem izvlače ovo malo privrede koja funkcionira), također pomognemo bolesnima (jer to nisu sami birali, bar ne na svjesnoj razini), mi i dalje podržavamo loše navike i nerad. Zašto pitam se?

 

Niti jedan kafić u Zagrebu, možda samo ja ne znam, nije ponudio nešto novo u ponudi, neki fini kolač (vani ti sline cure dok plaćaš kavu samo kad vidiš kolače), ili fine zdrave sendviče, juhe, ili slično. Ali zakon o pušenju ruši njihov posao i uslugu? Kakvu usluga? Servirana kava, bez keksa, gdje za smeđi šećer moraš moliti svaki put umjesto da je na stolu i nije neka vrhunska usluga.

 

Što je to u nama da sabotiramo sami sebe? Koliko još moramo pasti da shvatimo da bez rada, truda, promijene nećemo nikuda stići? A promjena treba krenuti od svakog od nas. Hrvatski jal najgora je karma našeg naroda. "Zašto bi on imao, a ja ne?" Jasno, tu smo iz nekog razloga, a vjerojatno ćemo i otkriti zašto.

 

I kako je jedan moj poznanik ovih dana rekao ogorčen jer mu se je na oglas za posao u Splitu javilo par ljudi, premalo čak niti za odlazak i razgovor : „mi, Hrvati kao svirači na Titaniku, sviramo i veselimo se dok je ljeto, a kad dođe zima svi ćemo potoniti s brodom“. Na žalost, nemam opravdanja jer vjerujem da nam nitko nije kriv osim nas samih.

 

Znam da niti van granica naše zemlje ne cvjetaju ruže, niti je sve tako divno i bajno, ima prosjaka i otkaza.... Ipak čini mi se da vani u svemu postoji bolja mjera, za rad, za zabavu, za zalaganje. Stoga za kraj ovog osvrta, želim pohvaliti sve one vrijedne Hrvate koji svaki dan rade pošteno, trude se poboljšati svoju uslugu i dati sve od sebe da ugode nekome ili naprave nešto dobro, onima koji olakšavaju i pomažu svojim radnicima, onima koji brinu za okoliš, jedni za druge,....  Nitko od nas nije otok, stoga zagrabimo li malo samo za sebe, to ne znači ništa, niti je dugoročno. Jedino zajedno, radom i trudom možemo nekamo stići, svi sretniji i zadovoljniji.