Neki dan sam bila jako ljuta i zato sada pitam: " Tko je ono izmislio senzore? Tko, ha?"

Nemam ništa protiv onog na Tv, osim kad mi je muž kod kuće. Kad on primi daljinski u ruke i počne tipkati, u roku od 30 sekundi uspijem prošetati Indijom, preživjeti u Sahari bez vode, potrošiti cijeli paket maramica nad hapy endom, osijedjeti od straha, prošetati do Wc-a, izludjeti od politike i onda umorna od "iscrpnog  programa " otići spavati.Ali kad sam sama kod kuće, to je prava stvar. Legnem na kauč opskrbljena kokicama i pićem i šaltam samo kad su reklame. Obično tako uspijem pogledati dva filma istovremeno.

Nemam ni ništa protiv senzora za otvaranje garaže. Zgodna stvar kad kiša pada ili je brrr jako zima.Stisnem gumb i Sezam se otvori.

A nije ni loši onaj za otvaranja ulaznih vrata nekog dućana kad su mi ruke pune vrečica. Pod uvjetom naravno, da nisam  prebrza za njega . Jednom sam u žurbi nosom poljubila vrata.

Ali ljuti me onaj što pali svjetlo na ulazu u kuću jer tako najavi svim mojim "dragim " radoznalim susjedama moj dolazak u kasne sate. Jednom sam bila na nekoj fešti do kasno u noć , a kod moje prve susjede još gorjelo svijetlo.  Znam ju, budno ona prati svaki moj odlazak i dolazak i mislim si kako da joj doskočim. Nije da ja trebam  nešto skrivati ( Bože sačuvaj), nego neda mi se stalno objašnjavati,gdje i sa kime sam to bila. Jer ona je uporna. Ne popušta. U minuti izbaci toliko pitanja da ih ni zapamtiti ne mogu, a kamoli na njih odgovoriti. I tako sam se vrzmala oko kuće neko vrijeme kao mačak oko vruće kaše i otkrila jedan otvoreni podrumski prozor. Nisam baš elegantno ušla kroz njega,a ni nečujno, ali nema veze. Ni oni plavi flekovi na nogama nisu bitni.Ja sam nju doskočila.Ujutro me sva u čudu gledala dok sam se ja samo smješkala.

Do nedavno sam pozdravljala senzore u WC-u i na pipama za vodu. Pogotovo u vlakovima.Ali  upravo me taj senzor na pipi kod lavaboa u vlaku razljutio pošteno. WC kabina mala. Jedva se možeš okrenuti. Nisam znala kuda s torbom. Nigdje vješalica na vidiku. Na pod ju staviti nisam mogla. Bio je mokar. Na ramenu držati, otežava svlačenje i oblačenje. Dakle , kuda  s torbom? Pogled mi padne na čisti, suhi lavabo i ja ne misleći puno smjestim punu, otvorenu torbu u njega.I....što da dalje pričam? Voda je tekla bešumno. Istekla, a da ja ništa nisam primjetila. A kako i bih? Bila sam zaokupljena svačenjem i oblačenjem, održavanjem ravnoteže.  Voda je bešumno napunila moju torbu. Skužila sam tek onog momenta kad sam htjela oprati ruke . Nekako mi bijaše teška  u ruci. I onda je kliker proradio. Prekasno.Utopila sam novčanik, dokumente, mobitel, mog Džubrana, adresar i još koješta drugo, da ne nabrajam.Za novčanik manje više.U njemu osim par kartica još  nekih neplačenih računa.Njega bih još tri puta utopila. Ali mobitel umro,stranice adresara pretvorile se u moderne slike plavih tonova.Počinila time ubojstvo iz nehata nad svim mojim prijateljima i rodbinom.Sad ih više nema . Ostala samo sjećanja...Džubranov " Prorokov vrt" postao trodupli usprkos tomu što sam ga gotovo 1 sat sušila ispod sušilice i blokirala WC.( Sad ga moram pročitati još jednom. Tko zna što ću još  novog otkriti.) Putna karta , sva zaljepljena,jedva prošla kod konduktera.Na slovenskoj granici bila sumljivac br 1 .Oni iz mog kupea još će se dugo sjećati toga. Zaposlila ih sušenjem svega. Potrošili sve maramice, ostali budni do kasno( zauzela dva ležaja na koje sam prostrla mokre stvari).. Spavali uz širom otvoren prozor na kojem se sušila moja torba.....Uf... trebam li dalje nabrajati? I to sve zbog jednog senzora.

<<<<