Tko će plakati za vilinim konjicem?

"Nema smrti izvan spoznaje smrti. Kristali ne pišu traktate o smrti, dijamanti ne sahranjuju svoje mrtve. I vilin konjic kome prijeti istrebljenje, besmrtan je."(1)
Život, veličanstven i zagonetan poput oceana, poput rijeke bez obale i dna, prepune virova što teče u nepoznatom pravcu i prestaje u nekoj nepoznatoj dimenziji. Kroz čarobnu rijeku rođenu u bijesu zemljine utrobe, u strasti zvijezda, u magiji beskonačne ljubavi, protječu bezbrojne želje, razočaranja, pobjede i plove mnogi zastrašujući brodovi sudbine.
U želji da poleti i dotakne čisto nebo, da oživi galeba Jonathana Livingstona u sebi , čovjek je raširio svoja duhovna krila i uobličio iskustva i snove u materijalni oblik.

Civilizacija u kojoj živimo izgrađena je na snovima davnih predaka, na željama drevnih tragača koji su zadužili čovječanstvo hrabrim izranjanjem iz okvira povijesne, materijalne i društvene stvarnosti. Teško je rušiti zidove stvarane stotine, pa i tisuće godina, čak i ako se ne radi o zidovima veličanstvenih piramida u Gizehu. Ponekad je lakše satrti kamen nego ljudske predrasude i strahove. Svejedno , most između spilje i mjeseca izgrađen je i prijeđen.

Potrebno je mnogo vremena i kapljica vode za nastanak samo jedne sige u spilji, stoljeća nisu dovoljna da bi se rodile morske uvale, a vrhovi planina postali otoci usred mora.
Ipak postoji još bića koja se rađaju i umiru unutar dvadeset i četiri sata, samo jedan dan dozvoljen im je za tugu, snove , smijeh i predrasude.

Fantastične leteće stvorove, nježnog tjelešca i predivnih svilenkastih krila u svim bojama, lako je prepoznati. Jedini dan u svom životu provode u letu i nesputanoj igri iznad jezera u čijoj su blizini po prvi puta ugledali svjetlost dana. Let vilinih konjica nad vodenom površinom pravi je spektakl boja i akrobacija, a ništa od svoje čari ne gube ni kad odmaraju krila na grančicama što plutaju jezerom ili na stjenci kakvog čamčića.

Spoznaja o krhkom i slabašnom tjelešcu životinjice veličanstvenih krila je paradoksalna kad se prisjetimo da je vilin konjic preživio 300 milijuna godina evolucije i zemljinih hirova, učinivši na taj način podvig koji nije uspio ni dinosaurima. Nježna svilenkasta krila pobijedila su u utrci sa daleko snažnijim mastodontima, a svemir je još jednom zablistao beskonačan i tajanstven u svoj svojoj ironiji.



Nema vremena za gubljenje, a vrijeme je u svijetu vilinih konjica je igra. Kroz nesputanu igru i let u zraku se hrane, udvaraju, druže. Dan u životu vilinog konjica čitava je vječnost, u kojoj se istinski raduje danu, jedinom danu u životu. "Poželim ponekad da u svom ljudskom životu budem poput vilinog konjica što živi samo jedan dan, a ipak sretan umire…"(2)

(Ana-Marija Peharda, www.studentnet.hr)