U tišini,čovjek izgubi glas.

U tišini, vrišteći na sudbinu, na njega.

U tišini, i zagrljaj izgubi snagu.

Ne postojiš, u tišini.

Jer se polako navikneš na nju.

Kada ti suze koncem vežu usne, ne postoji način da izustiš bilo šta, slijedi samo muk.

Krv vri u tijelu a ti si zarobljen u njemu.

Otpor se gubi, a ti padaš, toneš sve dublje iako ruke traže oslonac.

Nema ga.

Neće ga više nikad biti, jer si izgubio vjeru.

Počinješ da živiš sa najvećim neprijateljem.

Jutarnju kafu praviš za dvoje, od koje je samo jedna popijena.

Četkice za zube stavljaš u istu pregradu, diviš se njihovoj ljubavi. Smiješ se samoj pomisli da i predmeti imaju emociju, a ti?!

Ti šutiš i posmatraš kako se svijet kreće oko tebe, kako sat ne prestaje da kuca. Zaustavio bi ga, samo da osluškuješ ljubav.

Barem još malo.

A onda, pokupiš viška šoljicu kafe sa stola, netaknutu.

Shvataš, da nema nikoga tu.

Već odavno dijeliš jednu šoljicu kafe, sa nekim ko je u tebi.