Često provrtim svoja sjećanja i svoje djetinjstvo..

I tek sada vidim, koliko je zapravo moja duša imala prostora da se, zaigrana, razvija.

Nekad je bilo teških trenutaka..

Gotovo nesavlađujuće teških..

Trenutaka kada mi se htjela zauvijek ugasiti ona iskonska dječja radost i optimizam, ali uvijek se netko i nešto pojavilo, da me podigne, kada bih pala..

Sjećam se jedne zime, predivne, pune snijega..

Gradili smo od komada leda, koje bi ralica sabrala, prave male iglue, u kojima smo se igrali..

Od bačenih jelki nakon nove godine, pravili bi pravu malu šumu, zabijajući ih u visok snijeg.. Još ako bi na nekom ostao komadić nakita ili vate..Eto bajke..

I moje raširene ruke, pogled u sivo nebo i krupne pahulje, koje bi mi padale na obraze..

Moja obuzetost crtkanjem, pisanjem..A još ni slova nisam znala..

I svaki puta kad bih otišla u tvornicu, gdje mi je mama radila, i teta..Od mame bih dobila divne vanilin krancle, koje bi si kupovala za užinu, pa bi dala meni, a od tete, koja je radila u uredu..blokove i tintoblajke..

Kemijsku olovku sam tek kasnije dobila.

Što je tintoblajka?? čarobna olovka u dvije boje, kad je malo navlažiš ustima, piše kao flomaster, ali vrlo kratko..

Pa moraš stalno stavljati u usta..

Ma, tko nas je pitao?? Uživali smo u onome što smo imali..

A prva kemijska olovka, prava, sa zelenim reckama i pozlaćenim rubom, bijaše u paketu od djeda Mraza..

Moj Bože..Kad sam je spazila, nisam obraćala više pažnju ni na slatkiše ni na lutku..

Tako sam se osjećala bitnom.. Moš mislit..Ja imam kemijsku olovku i blok..

I tada su me braća počela učiti pisati..brzo je to išlo..

Paralelno sa tim, mama mi je vrijedno kupovala singl ploče sa dječjim bajkama, koje bih slušala nebrojeno puta..

I svaka je imala posebnu poruku..

I sjetih se jedne, koju sam sada potražila na internetu..

Nikad je nisam zaboravila: "Zlatna antilopa"-indijska bajka o pohlepnom caru, koji je želio zarobiti antilopu, koja je udarcima svojih kopita stvarala novčiće..

I dječaku, kojemu ti novčići nisu značili ništa, već samo prijateljstvo sa antilopom i njena sloboda..

Car je želio još, još..Domogao se antilope..Sjećam se još njegovih jecaja, kad ga je antilopa zatrpavala zlatom, dok nije izdahnuo..

Divne bajke..

Kada je televizor došao u kuću, znalo se..prije dnevnika, MENDO I SLAVICA, i..u krpe..

Uvijek bi bilo nešto poučno..

Slavica i mendo su čak jednom bili u Osijeku..U jednoj banci, gdje je teta imala štednju..

Odvela me pravo do Mende.. Kako sam bila uzbuđena.

I pitam Slavicu: "Hoće li se čuti ako mu pritisnem nos?"

(Malo sam bila skeptična, ali samo mrvicu, tražila sam potvrdu da je Mendo živ)..

I naravno, nosić je zatrubio, a ja sam poskočila od sreće..

Da...

Tek sada, kada vidim moju odraslu djecu, shvaćam, koliko zapravo truda oni trebaju i pomoć, da stvore sebi onaj svoj, nesputani slobodan prostor, gdje bi se razvijali..

Zato sam ponekad i ja tu..

Da ih podsjetim da ne odustanu..

Jer, ovo je ipak njihovo vrijeme, koje su njihove duše odabrale..

treba im samo podrška da ne odustanu od sebe, i ne predaju se nekom ili nečemu, što će ih odvratiti od njihovoga puta...